Kako se gradila cesta za Vršič

Dnevnik Franca Urana, koji je živio na Vršiču od 1909. do 1916. godine, vodi nas uživo u vrijeme kada je i posebno kako se gradila cesta za Vršič.

( Planinski vestnik, XIII / 1957, str. 151-163 )

O putu preko Vršiča pisano je više puta, kako u staroj Jugoslaviji, tako i sada nakon oslobođenja, ali ti su popisi bili kratki i nepotpuni jer su pisci ovih redaka slabo poznavali situaciju. No, smatram da je potrebno da se javnost i danas upozna s poviješću ove iznimno važne ceste.
Zato što sam nad izvorom Soče živio punih sedam godina. j. od 1909. do 1916. i bio zaposlen u radu ove ceste od početka do kraja, t. j. do dolaska one strašne lavine na Vršič, koja je zatrpala 110 Rusa, držim gotovo svojom dužnošću ovu stvar opisati, jer sam bio nazočan ovoj katastrofi.

Godine 1909., u siječnju, počeo sam raditi kod Ivana Zakotnika, tadašnjeg stolarskog majstora i načelnika općine Gornja Šiška. Nedugo nakon što sam stupio u službu, u Zakotnik je došao posrednik iz Kamnika Franc Cvek i ponudio Zakotniku šumu Veliku planinu u Trenti.

 

Zakotnik se je za nakup odločil in tako smo šli konec marca istega leta Zakotnik, Cvek in jaz v Kranjsko Goro, kjer smo se oglasili pri gostilničarju Pristavcu. Ta je bil lastnik gozda, kupil ga je pa od kranjskogorske občine. Takrat je bilo v Kranjski gori skoro en meter snega. Odločili smo se, da gremo v gozd prihodnji dan, za kar smo se morali temeljito pripraviti, ker so nas opozorili, da je na »vrhu« dosti snega. Zato.smo se opremili s krplji in smo prihodnji dan zgodaj odrinili iz Kranjske gore. Vodil nas je pa oče Mrak, občinski mož, ki je situacijo dobro poznal.

Do Klina je šlo še kar nekam v redu, ker je bila do tam pot izvožena. Od Klina dalje pa je bilo treba navezati krplje, ker smo gazili sneg na celem. Poti nismo videli nič. Kdor je poznal staro pot, ki je bila izredno strma, mi bo pač priznal, da je bila ta hoja s krplji na celem snegu izredno utrudljiva. Gazili smo sneg menjaje, da ni bil vedno eden in isti prvi. Pristavec je bil debel možakar in ga je najbolj zdelovalo.

Končno smo le prišli Na Močilo, od koder smo videli tudi takratno »Vosshiitte«, ki pa je bila zaprta. Treba je bilo torej iti dalje in smo končno le prispeli z veliko težavo na vrh do Jezerca, kot so takrat rekli Kranjskogorci ali pa na Kranjski vrh, kot so rekli Trentarji.

Gozd, ki smo si ga šli ogledat, se je pričel takoj pod vrhom na levi strani sedanje ceste in se je razprostiral spodaj ob Lemi, kjer je danes drevesnica proti Zadnjemu Prisojniku do Razorskih Korit in proti vrhu Prisojnika, dokler so pač rasle smreke in macesen. Gozda dosti nismo mogli videti, ker je bila pot v gozd nemogoča in tudi mi smo bili že pošteno utrujeni, zato smo si ogledali le del gozda Na Lemeh; potem pa smo šli dalje v dolino. Mimogrede smo si ogledali tudi izvir Soče, ki pa je bil s plazom zasut in smo do izvira morali iti s svečo pod snegom. Potem smo pot nadaljevali do Loga v Trenti, kjer smo se ustavili pri Čotu (Zorž) poleg Baumbachute.

Zame je bila to silno utrudljiva pot, ker takrat nisem bil še prav nič vajen planin. Spali smo pri Čotu, prihodnji dan pa smo nadaljevali pot peš do Bovca, ker ni bilo nobenega prevoznega sredstva. Iz Bovca smo se odpeljali s poštnim vozom do Sv. Lucije, kjer smo zopet prenočili. Naslednji dan smo se z vlakom odpeljali proti Jesenicam. Med potjo pa je barantija napredovala tako, da smo v Boh. Beli izstopili in šli tam v prvo gostilno, kjer se je kupčija zaključila. Popoldan istega dne pa smo se odpeljali v Ljubljano.

Gozd je bil torej kupljen in jaz sem bil določen, da bom delo v gozdu nadzoroval. Poiskali smo sekače in tesače. Čim smo zvedeli, da je izginil sneg, smo se odpravili v gozd in to maja meseca istega leta.

Z njimi sem odšel tudi jaz. Ker je bila takrat Vosshiitte že odprta, sem se provizorično nastanil tam. Medtem pa so sekači podrli nekaj smrek in si iz smrekovega lubja napravili zasilno strehov Tu moram omeniti tudi takratno pot iz Kranjske gore čez Vršič, ker je pozimi zaradi snega nismo mogli videti.

Do Klina je bila slabo oskrbovana gozdna pot, tam je bila zasilna brv čez Pišenco. Od Klina dalje pa je bila pravzaprav le steza, ki se je v nekaterih krajih zelo strmo dvigala. Pri Žlebiču (pod sedanjim Mihovim domom), je bil studenec, kjer se je običajno počivalo. Od Žlebiča dalje je bila steza na več krajih razrita od hudournikov, malo pod Močilom pa je bila zasuta od peska in kamenja od plaza. Tudi od Močila dalje proti vrhu je bila pot zasuta od plazov. Pešec je prišel lahko do vrha, z vozom pa je bilo nemogoče. Zato so morali takrat hrano in pijačo v Vosshiitte nositi na hrbtih.

Druga stran proti Trenti pa je bila še slabša. Na kranjski strani je še ta ali oni gozdni posestnik kak les »vlačil« proti Klinu, s čimer je bila pot do Klina kolikor toliko utrta. Na trentarski strani je pa bila pot prepuščena sama sebi in torej silno zanemarjena, uporabna samo za pešce. Bila je to prava kozja steza, ki se je vila po obronkih sedanje ceste do Hude ravne, mimo Komacovega spomenika naprej do Lemi, kjer je sedanja drevesnica. Od tu dalje je ta steza še popolnoma taka, kot je bila pred 45 leti. Tak je bil takrat prehod iz Kranjske gore v Trento, samo za pešca, nikakor pa ne za kako vozilo.

Trentarji so pravili, da je pred nekaj leti, preden sem jaz prišel v Trento, avstrijska vojska imela tam vaje in da so takrat pripeljali čez Vršič tudi nekaj manjših topov, ki so jih privlekli tudi do Trente, vendar z veliko težavo in da jih je več zdrknilo tudi pod cesto. Takrat si nikdo ni mogel misliti, da je avtomobilska cesta čez Vršič sploh izvedljiva.

Treba je bilo torej skrbeti najprej, da se napravi primerna cesta, da se bo mogel dovažati v gozd proviant in orodje, ki je potrebno v gozdu, istočasno pa odvažati nazaj posekan in obdelan les. Moja naloga je bila, da za vse to skrbim. Najel sem delavce v Kranjski gori in v Trenti. Z delom smo pričeli v Kranjski gori in predvsem očistili in popravili ter razširili cesto od Kranjske gore do Klina, da je bila uporabna za vozila poleti. V Klinu je bila takrat le brv čez Pišenco, zato smo morali napraviti nov most. Iz Klina dalje proti vrhu pa sem se moral držati stare gozdne poti, ker bi kako novo smer takratni posestniki skozi svoje gozdove ne dovolili. Trasiranje nove ceste pa bi bilo tudi predrago. Ta pot je bila v nekaterih krajih izredno strma, večkrat pretrgana od hudournikov in plazov. Mostički čez hudournike so bili razdrti.

Vse te ovire smo za silo odpravili, pot po možnosti razširili, napravili nove mostičke čez hudournike in v splošnem usposobili pot za voznike, in sicer vse do vrha prelaza. Seveda takrat še nikdo ni računal s tem, da bo prišla jesen in zima in z njima hudourniki in plazovi. Kljub temu pa je bila pot v dobrih dveh mesecih sposobna za vožnjo z vozili. Ves ta čas sem stanoval v Vossovi koči, ker naša naselbina ni bila še gotova.

Medtem pa smo si poiskali prostor, kjer naj bi bila centrala našega podjetja in kjer naj bi se postavila tudi potrebna poslopja za bivanje osebja in delavcev, hlevi itd. Zaradi nevarnosti plazov je bilo treba vprašati domačine za nasvet in so nam Trentarji nasvetovali, da se naj to napravi v malem kotlu pod Hudo Ravno, kjer je tudi studenec dobre zdrave vode, ki ga pa danes ni več. Tu smo najprej napravili hišo iz celih debel (Blockhaus), pokrito s smrekovim lubjem; prav tu je bilo tudi zasilno stanovanje za Zakotnika in mene in tudi pisarna. Drugi del hiše pa je bil za delavce sekače in tesače. Istočasno pa smo na bližnjem gričku pričeli graditi lepo planinsko kočo s štirimi sobami, kuhinjo, kletjo in podstrešjem, ki je imela tudi železne peči in štedilnik. Tako sem se konec junija preselil iz Vossove v našo kočo.

Prvo leto, t. j. 1909, smo sekali le na levem pobočju sedanje ceste proti Prisojniku, medtem pa nadelovali cesto do vrha, ki je bila v silno slabem stanju. Z vožnjo pa smo čakali do zime, ko se les lahko vlači po snegu. Ker pa na tem pobočju ni bilo veliko lesa, temveč je bil glavni del gozda na južni strani Prisojnika, je bilo torej treba skrbeti za cesto v ta del gozda. Edina steza v Zadnji Prisojnik je bila tista, ki je držala do Prisojnikovega okna in na Prisojnik, ki pa se je nekoliko pod oknom odcepila na desno v Zadnji Prisojnik ter steza čez Robec. Obedve stezi pa nista bili primerni, da bi se uporabili za izvoz lesa iz Zadnjega Prisojnika. Zato sem trasiral cesto od naše naselbine čez Šupco in potem dalje proti Zadnjemu Prisojniku ravnice »Na Ležah«. Na Ležah je bila ravnina, kjer smo postavili drugo naselbino. Izdelava ceste od naše naselbine pod Hudo Ravno do Šupce in naprej Na Leže je bila silno težavna in nevarna, ker so pred Šupco hude strmine in svet brez trdnega fundamenta. Istotako tudi onstran Šupce. Pod Šupco pa bi bilo nemogoče izpeljati cesto, ker bi tu morala biti vsekana v živo skalo, to pa bi bilo predrago. Dalj kot do Lež mi nismo delali ceste, ker nas je prehitela vojska.

S sekanjem gozda smo tako nadaljevali do leta 1914, ko se je pričela vojska. Poleti smo sekali in tesali les, pozimi pa smo ga vozili na postajo v Kranjsko goro. Sekače smo imeli običajno iz Bače pri Podbrdu, tesači pa so bili iz Loške doline, deloma pa tudi Trentarji. Ves čas, dokler se ni pričela vojska, nismo pri našem obratu imeli nobene nesreče.

Navikli smo se i na zimske uvjete pa smo se uvijek na vrijeme zaštitili od lavina.

Vrlo opasna je bila lavina ispod Močila, zatim lavina sa Slemena, koja je obično išla smjerom ispod Vosshiittea i zatim lavina ispod Mojstrovke. Zimi smo obično od Močila do vrha u snijeg zabijali dugačke štapove kako bi se vozači mogli orijentirati kad kasno navečer dolaze iz Kranjske Gore. Čim se pokazalo da će krenuti lavine, prekinuli smo svaku vožnju preko vrha. Ali kad su lavine otišle, napravili smo stazu za sanjke preko njih i vozili dalje. Nikada nismo žurili da doživimo nesreću.

Sve svoje slobodno vrijeme provodio sam penjajući se na sve vrhove u okolici: Mojstrovku, Prisojnik, Razor, Jalovec itd. Nekoliko sam puta svratio i u Zlatorog na Logu, gdje sam bio s gostioničarem i tadašnjim gradonačelnikom Cundrom fra. d. Tondrom vrlo dobri prijatelji. Danas živi u Mariboru, kamo se morao preseliti jer mu je imanje u Logu prodano. Uvijek sam hodao sam, ali ponekad sam sa sobom vodio i radnika koji je uživao u planinama.
Inače, imao sam nekoliko posjeta svojoj vikendici. U to vrijeme bila je izuzetna rijetkost da Slovenac dođe u Trento preko Vršiča. Ali Česi su često dolazili, među njima su bila i dvojica, od kojih se jedan navodno zvao Dvorsky, koji su svake godine bili u Julijskim Alpama. Najviše je dolazilo Nijemaca, uglavnom iz Koruške, ali dolazili su i ljudi iz Reicha, najviše Bavaraca. Mnogi su se zaustavljali u našem naselju, odmarali i pitali za informacije. Također Dr. Kugy i Bois de Chesne svratili su kod nas nekoliko puta.

Došli su i poslom, šumari iz Bovca i Tolmina koji su nam poslali drva. S njima je uvijek dolazio Andrej Komac (Mota), sin vodiča Andreja Komca, koji ima spomenik na Hudoj Ravni, gdje se smrznuo godinu dana prije našeg dolaska. Andrej Komac i ja smo se sprijateljili i nekoliko puta sam ga posjećivao u njegovom domu u Logu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata nestao je nepoznato.No “Špik”-Tožbar iz Sv. Marije, kojeg sam prije nekoliko godina posjetio u njegovom domu. Više me nije prepoznao jer je u starosti izgubio pamćenje. Od Slovenaca-turista sjećam se samo dr. Bogdan Žužka, koji je jednom bio s majkom u našoj vikendici.

Godine 1910. u Zakotnik dolazi tadašnji predsjednik DUOAV-a prof. Ludwiga, s kojim je dogovorio proširenje tadašnjeg Vosshiitta. Bio sam ovlašten da izradim plan i proračun, i doista je otvorenje proširene Voss Lodge bilo 1911. Istočni trakt sadašnje Erjavčeve vikendice, gdje su spavaće sobe, napravljen je prema mojim tadašnjim nacrtima i ništa se nije mijenjalo.

Među radnicima, među kojima je bilo dosta Trentarijana, bilo je i nekoliko divljih lovaca. Od početka nisam mogao saznati tko lovi. Znali smo da ima pušku sakrivenu negdje u blizini naselja. Kad je počelo svitati, negdje u Prisojniku začu se prasak i pade divlja koza. Na kraju smo doznali da su to bili Škafar i Vertelj Anton koji su lovili svaki za sebe. Kad smo sjedili uz vatru u kolibi, pričale su razne priče o tim divljim lovcima: Kako je Škafar kroz Pi-isojnikov prozor prenio divokozu da pobjegne lovcima, kako su divlji lovci vezali kranjskogorskog lovočuvara Koširja nad mravinjakom. glavom nad mravinjakom i kako ga je pastir slučajno spasio da ga ne pojedu mravi. Za Škafara se pričalo da je u Soči lovio pastrve. Lovac ga je dalekozorom promatrao s vrha brda. Škafar je s plijenom otišao kući, a lovac je iscrtao trag u pijesku i otišao do Škafarovog doma da mu dokaže krađu pastrve. No lovcu je dokaz izjalovio jer se haringa u pijesku nije slagala s cipelama, jer Škafar je za takve podvige imao goleme cipele koje nisu bile za njegove noge.

Naše naselje se sastojalo od upravne kuće na brdu, zgrade za radnike, kuhinje, kovačnice, magacina drvenog ugljena i dvije staje. Imali smo 6 do 8 konja, ponekad i više. Sedlar Šmon iz Črnuča popravljao je konjsku opremu. Jednom me zamolio da pođe sa mnom na Mojstrovku i da usput naberem trputac za ponijeti kući. Vodio sam ga s vrha preko sipa iza Sita, da bi onda grebenom išao do Mojstrovke i tamo skupljao trputac. Muž je bio jako uzbuđen što se tako napušio. Ali kad smo došli iza Site na greben, odakle je vrlo lijep pogled na gornju Trentu, Grintovec, Jalovec itd., zavrtjelo mu se u glavi, pokrio se pelerinom, sjeo na zemlju i mogao sam. neću ga naći nigdje drugdje. Uzeo sam ga za ruku i odveo ga natrag do sipa gdje se odmarao. Ali išao sam mu skupljati planicu. Navodno suprug i danas živi u Črnučama.

Godine 1912. bila je izuzetno jaka zima. Pao je veliki snijeg i prekinuli smo sve radove za zimu, poslali smo i konje u Kranjsku Goru. Pred Uskrs sam došao u naše naselje da dogovorimo neke stvari. Bio sam sâm. U međuvremenu je počeo padati snijeg i bilo je užasno dosadno noću i danju, bez prestanka.

Pokušao sam s krpljama preći preko vrha i u Kranjsku goru, ali sam uz najveće napore jedva stigao do Hude Ravne. Pa sam se vratio u kabinu i pomirio se sa sudbinom. Hranu sam smatrao svojom snagom, ali bila je jednolična. Prolazili su dani i prošlo je 14 dana, ali još nitko iz Trente nije došao u Kranjsku Goru. Tih dana mi je Šilov Lojz donio mlijeko i jaja jer su u Trenti znali da sam sam u vikendici. Bio sam jako sretan zbog njega. Ali ipak se nisam usudio preko vrha jer je snijeg bio mekan. Tako sam ostala sama puna tri tjedna. Nakon tri tjedna stigli su prvi ljudi iz Trente, prokrčili put preko vrha i tako smo zajedno stigli do Kranjske gore. Kod kuće su bili uvjereni da sam zatrpan snijegom. Nitko me nije mogao dobiti ni iz Kranjske Gore. Upravo je to vrijeme kada je “Titanic” potonuo i kada je nešto kasnije Dr. Crkva.

Kada je počelo proljeće, počele su dominirati lavine. U dolinu su se probijali sa svih strana, od Prisojnika, Mojstrovke i Travnika. U to vrijeme grmilo je i tutnjalo, pogotovo noću, pa se nije moglo spavati. Ogromne mase snijega ponekad su se valjale u dolinu. Posebno velika lavina dolazila je svake godine iz Travnika i otkotrljala se u klanac ispod našeg naselja. Nikad nije došao u naše naselje.

Najopasnija lavina za naše naselje bila je ona s Prisojnika. Zato se nismo usudili sjeći drva iznad našeg naselja jer je ovo klizište svake godine kočilo šumu. Šuma je bila pod zaštitom Uprave šuma, a mi smo smjeli sjeći samo određene površine, a ne i one gusto.

Naša koliba je bila građena tako da je imala vrlo jak strop iznad podruma kako bismo se tu mogli sakriti u slučaju opasnosti. Ovaj podrum postoji i danas, ali je vikendicu 1917. godine odnijelo klizište.

U to je vrijeme bio pravi užitak hodati od Močila preko vrha i dalje prema Trenti. U proljeće su sve ove padine bile jedan grm ruže. S goričke strane prema Hudoj Ravni bilo je planinskog cvijeća svakojakog.

Među Trentarima sam se uvijek osjećao vrlo ugodno. Voljela sam ih. Bili su to dobri, blagi ljudi, s kojima je bilo ugodno razgovarati i slušati njihov tihi razgovor. Trentar je navikao trpjeti i bio je zadovoljan s malim. Godinu i dan jeo je samo palentu i ponekad “čombe”. Nije poznavao kruh.

Kupovao ga je samo ako je išao u Kranjsku Goru. Pio je Trentar »gajst«, t. j. kupio je običnu žesticu, koju je kod prve bušotine razrijedio vodom. Takvu bocu svaki je Trentar nosio sa sobom kad je odlazio od kuće i nudio gutljaj svakome koga je sreo. Trentar je tada išao u kupovinu u Beljak.

I svoju curicu vozili su u sjeme u Beljak. Tamo su obično odlazili i liječniku. Tako je cijeli put prošao pješice, prvo preko Vršiča, a zatim preko Podkorenskog sedla.

Ako je Trentar išao u Kranjsku goru, rekao je da ide preko Kranjskog vrha u Kranj = Kranjska gora. Ali nitko nije rekao da ide preko Vršiča. Kranjski su govorili da idu u “Jezerec”, jer je tada na samom prijevoju bilo jezerce, koje nikada nije presušilo. Naša cesta je popustila, a onda ju je vojnička cesta raskomadala. Vossove kolibe zvale su se i Trentar i Kranjskogorci Koča na Močil. Tada se službeno zvao Vršič Prelaz Mojstrovka. Čak je i vojno zapovjedništvo Vršič tijekom rata nazivalo “Master-Pass”.

Međutim, kad je u srpnju 1914. izbio Prvi svjetski rat, morali smo privremeno prekinuti sve radove jer su radnici morali ići u rat. Najesen smo ponovno krenuli s radom, ali u znatno smanjenom obimu. Unatoč trojnom savezu, Austrija tada nije imala povjerenja u Italiju i polako se počela pripremati za rat protiv nje. U međuvremenu su nastavljeni pregovori, ali, kao što je poznato, nisu uspjeli. Tako je Vrhovno zapovjedništvo u jesen 1914. počelo s pripremama i za ovaj odsjek.

Jedno od najvažnijih pitanja za izlete u planine u to doba bilo je pitanje dobrih cipela. Kad smo zimi po snijegu prvi put prelazili Vršič, imao sam obične cipele za šetalište, koje su se naravno odmah smočile i zbog toga sam se jako napatio putem. Kasnije, kada sam došao u kontakt s lovcima i šumarima u Trenti, vidio sam da imaju izvrsne, jake, nepromočive i sjajno potkovane čizme. Takve cipele imali su šumar iz Bovca Črnigoj, Andrej Komac-Mota, Tožbar-Špik i drugi. Kad sam pitao gdje se proizvode takve cipele, koje su prijeko potrebne u Trentu, dali su mi adresu postolara koji ih proizvodi i dobavlja. Bio je to postolar Franz Plieseis u selu Goisern u Gornjoj Austriji.

Odmah sam mu pisala i odmah dobila odgovor da mi je spreman napraviti cipele pa da mu što prije pošaljem mjere. U to vrijeme takve su cipele koštale 10 kruna, s kutijom izvrsne masti. S tim postolarom sam ostao u kontaktu sve do Prvog svjetskog rata i stalno od njega naručivao cipele za sebe i svoje poznanike. Cipele su uvijek bile super i svi su bili zadovoljni njima.

U to vrijeme planinarke nije bilo moguće kupiti u dućanu u Ljubljani ili drugdje. Tek nakon što se planinarstvo više razvilo i kada su cipele postolara iz Goiserna postale popularnije u planinarskom svijetu, slične su se cipele počele izrađivati i kod nas, a nazvane su “goizers”. Prve prave planinske čizme došle su iz sela Goisern. Postolar Franz Plieseis umro je u dubokoj starosti prije otprilike pet ili šest godina u Goisernu. On je zapravo izumitelj takozvanih “gojzera”.

Već u jesen vojno je zapovjedništvo poslalo 25 Rusa u Kranjsku Goru. Bili su to sami Sibirci, visoki, dostojanstveni ljudi, koji su bili smješteni u salonu kod Pečara. Čuvali su ih austrijski vojnici. Svako jutro su išli iz Kranjske gore i nosili svaki po jednu polugu željeza, koju su potom predavali Močilu. Te su željezne šipke tada korištene za žičane barijere na Vršiču. To je bio svakodnevni posao ovih Rusa. Navečer su obično pjevali razne ruske pjesme, a mještani su ih rado išli slušati i donosili im razne poslastice. Austrijska garda to isprva nije branila, ali je kasnije svaki dodir s Rusima bio strogo zabranjen, a i opasan, jer su svi odmah smatrani izdajicama domovine.

To je bio tek početak, jer ratno stanje između Austrije i Italije još nije počelo. Te zime na Vršiču i na ovom odsjeku nije bilo većih ratnih priprema. Čim se približio mjesec svibanj u proljeće 1915. i kad je već bilo izvjesno da će Italija stupiti na suprotnu stranu, u Kranjskoj Gori

pripreme za put preko Vršiča u Trento. Stigao je inžinjerski zbor i inženjeri koji su počeli mjeriti i trasirati cestu za Trento. U Kranjsku Goru dovozili su raznorazan građevinski materijal, a s tim su materijalom uvijek dolazili novi Rusi. U Kranjskoj Gori su izgrađene razne vojarne, skladišta, uredi itd. Bio je stvarno ogroman promet. Put do Trenta ubrzo je završen i podijeljen na 12 ili 13 dionica. Svaki dio je preuzeo po jedan inženjer. Inženjeri su većinom bili češki Nijemci i nekoliko Mađara. Zapovjednik je tada bio major Rimi, također češki Nijemac, ali za Ruse ne loš čovjek. Prva dionica od Kranjske gore (od Babe) do Erike dodijeljena je slovenskom inženjeru. Beštra, koji zbog svog slovenskog podrijetla nije bio osobito omiljen među njemačkim kolegama, među kojima je bilo i mnogo Židova.

Ali kada je 24 Kad je Italija u svibnju 1915. službeno objavila rat Austriji, radovi na cesti preko Vršiča već su bili u punom jeku. Tada sam i ja bio pozvan u rat, ali sam zbog svoje dužnosti u izgradnji ove ceste bio privremeno oslobođen vojne obveze.

Vojna uprava je okupirala i naše naselje i naš rad u šumi je potpuno obustavljen. Zakotnik je golemim gospodarenjem u šumi gotovo financijski uništen i bio je skoro na rubu propasti, jer je šuma samo trošila, a on nije davao dovoljno od sebe. Ali kad je vidio da je vojna uprava odlučila graditi cestu preko Vršiča, dosjetio se da unovči drva iz svoje šume. Odvezao se u Beljak, gdje je zapovjedništvo 6. Kora, generala Rohra, kojemu je sugerirao da bi bio spreman od vlastitog drva (Lawinenschutzdacher) izraditi tzv. Slapovi. Vojna uprava odobrila je Zakotnikov prijedlog i počela je gradnja ovih krovova nad Vršičem.

Vojna trasa nove ceste pratila je našu cestu samo do Erike, gdje je prešla Pišencu i zatim se uz par zavoja postupno uzdizala do Mihovog doma. Tu se križala s našom cestom, opet je napustila i onda se samo nekoliko puta srela do Močila. Ova ruta je krenula svojim pravcem i kod Močila se vratila na našu cestu, neko vrijeme je pratila, zatim se okrenula i na vrhu prijevoja ponovno spojila na staru cestu.

S goričke strane naša cesta, osim dva zavoja, ide kontinuirano do Hude Ravne, tzv. j. do Komacovog spomenika kojeg su tada htjeli srušiti, te sam otišao kod ing. Schuttu je intervenirao tako da je spomenik ostao. Dalje trasa opet ide našom cestom do našeg naselja pa dalje do Šupca i dalje do Leža. Odavde je trasa potpuno nova, jer odavde tada nije bilo niti staze. U zavojima i po izrazito lošem terenu; konačno stiže do doline u blizini sadašnjeg mosta i odavde do Logoa u Trenti. Tunel tada nije postojao. Kasnije su to učinili Talijani.

Novu cestu gradili su isključivo ruski ratni zarobljenici, kojih je bilo oko 12.000. Bili su smješteni po raznim barakama od Kranjske Gore do Trente. Te su kolibe bile vrlo primitivne i zimi vrlo hladne. Prehrana zatvorenika bila je vrlo slaba i nedostatna. Na poslu su bili podijeljeni u odjele od po 25 ljudi, a čuvali su ih jedan austrijski vojnik i jedan ruski prevoditelj, obično Židov, koji nije ništa radio. Među zarobljenicima je bilo i mnogo Nijemaca s Volge. Zatvorenici su bili slabo odjeveni. Budući da su morali raditi i po lijepom i po lošem vremenu, većina je imala počupane uniforme. Austrijska vojna uprava nije im dala drugu odjeću. Stoga su se među njima širile razne bolesti, kao obična i krvava dizenterija, čak i kolera i boginje, te su mnogi od njih umrli.

Jako su loše postupali s Rusima. Osobito su se neki inženjerci i časnici divljački ponašali prema zarobljenicima. Za svaki manji prijestup zatvorenika su vezivali za drvo kako bi u najkraćem mogućem roku pao u nesvijest. Zatim su ga poprskali hladnom vodom po licu da se osvijesti i ostavili ga da tako visi dva do tri sata. Najdivlji među inženjerima bio je ing. Kavalir, Mađar, koji je gradio dionicu ispod Močila. Kad je bio pijan, dolazio je s teškim štapom među Ruse na cesti i tim štapom mlatio Ruse, gdje god bi pao. I mnogi austrijski stražari voljeli su mlatiti Ruse. Žalba je bila nemoguća. Kad su stražari dovodili zarobljene Talijane novom cestom, Rusi su ih uvijek napadali krampovima i lopatama, govoreći da su Talijani krivi što vojska još traje, jer bi vojske davno bilo gotovo da je Italija nije pomoglo
Rusima. Jedva su obranili Talijane, a da ih na mjestu nisu ubili.

Tako je Zakotnik, čim je od vojnog zapovjedništva dobio dozvolu za izradu protulavinskih krovova, ušao u tvrtku s tesarskim majstorom Weissbacherom iz Ljubljane i obojica su odmah krenula s pripremama. Iznad svega, postigli su da smo se vratili u naše naselje, koje je do tada bilo okupirano od strane vojske. U našoj vikendici vratilo nam se pola soba, t.j. j. dvije sobe, a drugu polovinu držali su vojnici. Po cijeloj Sloveniji, pa čak iu Tirolu i Solnograšu u to su vrijeme mobilizirani drvosječe, rezači i vozači za rad na cesti preko Vršiča. Ovi protulavinski krovovi su se trebali napraviti od Močila preko vrha pa malo dalje od Tičarjeva doma. Protulavinski krovovi su projektirani tako da se postavljaju na jake stupove dimenzija 35 X 35 cm, na koje bi se pričvrstile jake rogovi i potom ugradile u teren iznad ceste. Na rogove bi, poput krova, bile postavljene ploče debljine 6 cm, preko kojih bi onda klizila lavina. Ali sve je bilo povezano jakim željeznim spojnicama. U teoriji je to bila jako dobra ideja, ali praksa i lavina su pokazali suprotno.
Odmah je započela proizvodnja stupova i rogova. U Ležama su ratni zarobljenici ručno pilili tuševe, tako da je jedan zarobljenik bio na vrhu, a dva zarobljenika su držala i vukla ručnu pilu ispod. Tako se dnevno na Ležama pililo i do dva vagona tuševa.

Započeli su radovi na Močilu. U međuvremenu sam nabavio još jedan lokomobil s cirkularom i počeli smo cirkularom piliti i tuševe na našoj vikendici. U međuvremenu se cesta nesmetano, odnosno užurbano radila. Ova cesta nije bila čvrsta, jer se obla smrekova drva trošila u razne škarpe, koje nisu mogle dugo trajati. To se otkrilo kasnije.

U isto vrijeme izgrađena je i žičara koja je išla od Kranjske Gore do Vršiča, gdje se nalazila stanica. Druga postaja je bila u klancu ispod našeg naselja, a treća uz pješački most, čim se stigne u dolinu prije izvora Soče. Žičara je nosila teret do 60 kg, a uglavnom je prevozila hranu za vojsku, sijeno za konje i razni alat. Na Hudoj ravni žičara se spustila toliko nisko da se teren morao prekopati. Ovdje su više puta krali razne vreće s hranom i ruski i austrijski vojnici. Čuvari su također krali, ili su ih lopovi nadmudrili. Najviše krađa bilo je kada su takozvani “Liebesgaben” slani na front. Kad se gradila žičara, rekao sam im da nije dobro projektirana jer bi je odnijela lavina, ali su mi se smijali govoreći da nije tako opasno kao što sam mislio. Mnogi časnici i inženjeri čak su se smijali projektu protivlavinskog krova.

Radovi na cesti brzo su napredovali, tako da je 1. u listopadu 1905. njome se već u kolima vozio kasniji car Kari. Odvezao se u Soču u Trenti, gdje je bio vojni doček. Tada se pričalo da je za ručkom popio konjak, a potom čak pijan pao u Soču. Na Močilu smo morali držati malj.

Glavno graditeljsko zapovjedništvo bilo je u Kranjskoj Gori. Zatim su bile razne međukomande, pa je i major Rimi izgradio svoju vilu iznad ruske crkve. U Vosshutteu je bila druga komanda, a u Tičarjevu domu treća. U Hudoj Ravni sagradio je lijepu jednokatnicu. Šut. Savjetovao sam mu mjesto na kojem je počeo graditi jer je opasno za klizišta, ali mi nije vjerovao. Vilu je te zime odnijela lavina, a srećom i Schuttovu glavu. Temelji ove vile vide se i danas na Hudoj Ravni. Zadnja komanda bila je tada u našoj vikendici. Strogo se pazilo da se nitko ne vozi uzbrdo na konjskoj zaprezi, pa su postavljeni posebni kontrolori cestovnog prometa.

Čim je put bio prohodan, njime se počeo kotrljati materijal, topovi. dr. Na njemu su stalno bile razne vojne kolone. Ranjenike su vraćali nazad. Kada je 24 svibnja počeo rat s Italijom, u Soškoj kotlini nije bilo vojne prisutnosti, osim u Predilu. U streljačkim rovovima kod Bovca bila su samo 4 topnika, među njima i gardijski kapetan Pogačar. Imali su topove postavljene duž rovova na određenim udaljenostima. Talijani su se oprezno prišuljali vrlo blizu, ali se nisu usuđivali dalje, jer su ovi topnici išli od puške do puške i pucali upravo tamo u jednom danu. Tek mnogo kasnije stigle su prve austrijske jedinice i zauzele tamošnje položaje.

Stigao nam je mjesec studeni. U međuvremenu su počeli postavljati prve stupove za protulavinske krovove na Močilu. Još uvijek nije bilo snijega. Čak ni u prosincu još nije bilo snijega. Časnici, inženjeri i ekipa koja me je poznavala, svi su me brijali na budale, Češko, ali gdje su te lavine. Došao je Božić 1915. U noći je na Štefanovu palo nešto snijega, tako da je malo iznad Močila sa Slemena udarila manja lavina, koja je do pojasa zatrpala dvojicu Rusa. Smijući se, iskopali su se iz snijega. Svi koji su to vidjeli smijali su im se, ali još više meni.

Stoga se promet kroz Vršič odvijao nesmetano, jer ni u siječnju 1916. još nije bilo snijega. Radovi na protulavinskim krovovima također su dobro napredovali i već je napravljen drugi vijugav prema vrhu. Puno je materijala utrošeno ovim krovovima. Stalno se moralo dovoziti drvo i sve je pokazivalo da će stvar savršeno funkcionirati. Svi su također vjerovali da će se konstrukcija nositi s bilo kakvim pritiskom snijega, jer je doista bila iznimno čvrsta i solidno napravljena.
U međuvremenu su počeli graditi na vrhu prijevoja, gdje je danas talijanska stražarnica, spomenik nadvojvodi Eugenu, koji je bio glavni zapovjednik fronte protiv Italije. Po njemu je i cesta preko Vršiča nazvana “Erzherzog Eugen Strasse”. Spomenik bi trebao predstavljati nešto ogromno, kao vječni simbol austrijske veličine. Samo na izgradnji okvira spomenika bilo je angažirano više od 200 ruskih zarobljenika. Čak sam i za ovaj spomenik rekao graditeljima da će ga odnijeti klizište, ali su mi rekli da će biti izgrađen toliko jak da će prkositi svakoj prirodnoj sili.

Početkom veljače sunčamo se bez majica na Hudoj Ravni. I dalje nema snijega i opet sam bio meta. Bilo me je gotovo sram, jer takvu zimu zapravo nikad prije nisam doživio.

Krajem veljače počeo je padati snijeg. U početku polako, a onda sve više i na kraju se počeo jako trošiti, tako da smo ga morali izbaciti s ceste. Snijeg je bio suh kao brašno. U to su vrijeme neki ljudi počeli vjerovati da moja obećanja nisu bila uzaludna. I Rusi su rekli da u Rusiji doista ima snijega, ali tamo ne znaju za tolike količine. Ali nisam mogao zamisliti da je katastrofa tako blizu.

dana 8 ožujka 1916., nakon ručka, otišao sam na vrh vidjeti rad. Napustio sam našu kolibu prema vrhu u jedan sat. Bila je prava mećava. Kad dođem do Hude Ravne, čujem jedan strašni krik iz bezbroj grla, ali odmah prestane. Lagano se krećem naprijed, ali ubrzo me susreću ruski zarobljenici uplašenih lica: “Lavina, lavina”. Pobjeglo je i nekoliko austrijskih stražara. Svi oni koji su trčali s vrha bili su toliko prestrašeni da im nismo mogli ništa razabrati. Ni mi nismo mogli nikoga pripremiti za povratak. Svi su izjavili da bi se radije ubili nego vratili. Čak su i časnici i inženjerci izgubili glavu i nisu znali što učiniti, jer je svaka veza s Kranjskom Gorom i tamošnjim komandom odjednom bila prekinuta.

Svi radovi su stali. Ništa nismo znali što se dogodilo s druge strane Vršiča. Ali nitko se nije usudio doći do vrha. Tog dana bilo je apsolutno nemoguće pripremiti ruske zarobljenike za bilo kakvu operaciju spašavanja, a čak ni austrijski časnici nisu imali volje ni hrabrosti otići na mjesto katastrofe. Počeli smo nagađati koliko mora biti žrtava. Tada se nije moglo točno saznati jer su na prijevoju bili angažirani i ruski zarobljenici s druge strane. Međutim, gotovo odmah smo shvatili da nedostaje stotinjak ruskih zarobljenika i nekoliko austrijskih stražara. Na našu stranu dotrčali su i časnici iz Tičarjeva doma i izjavili da je na vrhu sve uništeno i da je Tičarjev dom potpuno ispražnjen.

Komanda za naš sektor bila je u takozvanoj Šutbaraki na Hudoj Ravni, a logor ruskih zarobljenika bio je malo niže u našem naselju. Sljedećeg jutra svi su časnici i inženjerci došli iz Schuttbaraka u naše naselje. Svi su bili naoružani revolverima, što inače nije bio običaj. Zahtijevali su pojavljivanje svih ruskih zarobljenika. Kad su se zarobljenici pojavili, iz njihovih redova izašla je deputacija od trojice Rusa koji su tadašnjem zapovjedniku rekli da više neće ići raditi na Vršič jer im taj posao ugrožava živote te ih austrijsko vojno zapovjedništvo ne smije koristiti za takve radove. I sa. Schutt im je ponovno zaprijetio da će u slučaju daljnje pobune biti prisiljen upotrijebiti oružje. Deputacija je odgovorila da su svi zarobljenici spremni dati se pobiti, te da više neće ići raditi na Vršič. Odbili su i poziv na akciju spašavanja, rekavši da bi bila uzaludna jer je na vrhu uništeno sve što je živo. Samo su neki od zarobljenika bili spremni otići na vrh ako se ikako moglo nešto spasiti. Inače su se Austrijanci s inženjerijom i časnicima još više bojali odlaska na vrh nego Rusi.

Unatoč tome, skupilo se nas nekoliko i mahnuli joj na Vršič. Kad smo stigli tamo, dočekalo nas je strašno razaranje. Tamo gdje je prethodnog dana stajao gotovo 20 metara visok okvir spomenika Evgeniju više se ništa nije vidjelo, samo je tu i tamo u snijegu ležala polomljena greda ili daska. Bilo je puno snijega, bilo je nabijeno. Kako je još uvijek padao snijeg i cijeli vrh bio u magli, još se nije moglo utvrditi odakle i kako je lavina došla.

Lavina je bila suha. Pretpostavio sam da se smet koja je pala na lavinsku zonu morala odlomiti na grebenima Mojstrovke i pokrenuti novozapali snijeg. Dakle, i dalje je postojala opasnost od novih lavina, tim više što se vrhovi nisu mogli vidjeti da bi se procijenilo odakle prijeti opasnost.

Nismo vidjeli nikakve ljudske leševe. Išli smo u Tičarjev dom. Lavina se zaustavila kod ove vikendice. Bio je više od tri metra ispred vrata koja su sva bila zatrpana snijegom. Počeli smo kopati da dođemo do kolibe. Ubrzo smo otkopali dva Rusa, koji su već bili mrtvi. Činilo se da ih je pahuljica ubila. Iako je u vrijeme gradnje Tičarjeva doma pomno traženo i određeno mjesto kako bi vikendica bila sigurna od lavina, malo je nedostajalo da je odnese ova lavina, jer je bila toliko jaka da je nakrivila kućica za cca 15°. I danas se na vikendici vidi da zidovi ne stoje okomito. To je posebno vidljivo kod ulaznih vrata koja su pod pravim kutom.

Dvojicu mrtvih Rusa ponijeli smo sa sobom i pokopali ih na Hudoj Ravni. Ali kada su ovom prilikom, na sprovodu ovih Rusa, ostali zarobljenici došli do spoznaje da je akcija spašavanja na Vršiču samo neophodna, odlučili su krenuti s kopanjem. Nisu svi otišli, ali sutradan ih je dosta otišlo na Vršič i počelo kopati jer je snijeg prestao. Snijeg je bio tvrd i posao je bio vrlo težak. Otkopali su oko 15 zarobljenika i jednog stražara. Svi su bili užasno uvrijeđeni. Nekima su grede otkinule glave, ruke i noge. Nije bilo sumnje da pod snijegom još ima živih bića. Nedugo nakon posla, istoga dana, na istom se mjestu odronila još jedna lavina. Stoga je bilo kakvo iskapanje bilo nemoguće, a zarobljenicima je nedostajalo i hrabrosti.

Klizišta su također zatrpala obje stanice žičare na vrhu i u provaliji ispod našeg naselja. Dakle, katastrofa je bila potpuna. Zaustavljen je sav promet preko Vršiča. Nismo imali pojma što se događa s druge strane Vršiča. Tako smo na narudžbe čekali oko 14 dana. Snijeg više nije padao i pojavili su se lijepi sunčani dani. No, budući da je trebalo nešto poduzeti, zapovjednik me upitao bih li se usudio otići preko Vršiča u Kranjsku Goru do zapovjedništva, gdje bih odnio izvješće o nesreći i dobio daljnje upute o sudbini građevinskog osoblja i zarobljenika. na našoj strani. Budući da nisu mogli natjerati nikoga drugoga, ja sam otišao.

Otišao sam dakle u Kranjsku Goru i istog dana donio naredbu da se svi ruski zarobljenici odvedu u dolinu Sv. Marie i neka se nasele tamo u barakama. Što se tiče tehničke ekipe, ona bi trebala otići u Soču u Trenti i tamo čekati daljnje naloge. Također inž. Gregor i ja dobili smo naredbu da idemo u Soču, gdje smo stigli isti dan. Nalazio sam se u gostionici Flajs, gdje sam dobro poznavao tadašnjeg gostioničara iz ranijih vremena.

U Soči smo čekali nekoliko dana, nakon čega smo dobili nalog da inž. Istu večer, kad padne mrak, kamion Gregerove vozi u Srednji Log pod Mangrtom, kamo ćemo ići električnim vlakom. rudarska pruga do Rabelja. Bovec je tada bio dijelom u talijanskim, a dijelom u austrijskim rukama. Put preko Kala i Koritnice pored Bovca, na raskrižju, bio je prohodan, ali preko dana nemoguć jer je talijansko topništvo uvijek imalo cestu pod vatrom. Čak i noću, Talijani su nekoliko puta uzbunili cestu. Kroz Predil se tada s kamionom nije moglo proći. Zato je rudarska pruga dobro poslužila jer je promet preko Vršiča bio u prekidu.

Stvarno su nas ukrcali na kamion i krenuli smo prema Kalu i Koritnici. Čim smo stigli, austrijsko topništvo počelo je uznemiravati Talijane. Naš kamion je slučajno naletio na topničku vatru. U toj zbrci vozač se odvezao u jarak gdje smo zapeli. Brzo smo skočili s prtljagom iz kamiona. Srećom iza nas je došao drugi kamion, ukrcao nas i odvezao dalje u Srednji log.

Tamo nas je već čekala električna željeznica i odvezli smo se dalje do Rabelja. Tamo je okno duboko oko 230 metara. Lift nas je dovukao do vrha i oko jedan ujutro bili smo u Rablu, koji je zbog talijanskog granatiranja bio u potpunom mraku.

Prvo smo otišli u pekaru, gdje smo dobili svježi kruh. Na cesti nije bilo nikoga. Sve je bilo zatvoreno. Napokon smo samo ugledali tračak svjetla u blizini jedne kuće. Došavši tamo, vidjeli smo da je ispred kuće vojna straža, koja nam je salutirala dok smo ulazili, misleći da nam je tu mjesto. Stigli smo u dosta veliku prostoriju, lijepo osvijetljenu, s dugim stolom u sredini, koji je bio pun raznih jela i pića. Ali nigdje nije bilo žive duše. Pošteno smo se poslužili svim delicijama i na kraju se napili. Zatim smo legli i zaspali. Nikada nikome nismo naplatili ovu uslugu.

Kamion nas je potom odvezao do postaje u Trbižu, a odatle smo vlakom otišli u Kranjsku goru, gdje smo se javili u zapovjedništvo. U Kranjskoj gori doznajemo da je lavina napravila velika razaranja i s ove strane, no točnih podataka još nema jer nitko nije bio na Vršiču nakon katastrofe. U međuvremenu je utvrđeno da je ukupan broj mrtvih zarobljenika 110, uz 6-7 stražara. To su bile službene brojke u to vrijeme, ali su povjerljivo dojavljivane višim zapovjedništvima, a to se skrivalo od civila.

Zapovjedništvo u Kranjskoj Gori ispraznilo je sve zgrade do Vršiča i nigdje više nikoga nije bilo u zgradama i vojarnama. Rusi su bili toliko prestrašeni da je zapovjedništvo ubrzo shvatilo da im neće moći puno pomoći. Ništa manje nisu bili prestrašeni ni vojnici i časnici. Svi su htjeli pobjeći, makar i na frontu, samo da budu što dalje od ovih prokletih lavina.

Tako smo svi u Kranjskoj Gori čekali daljnje naredbe. Dana 3 a u travnju sam dobio zapovijed od potpukovnika Rimla (on je tada već napredovao) da s 25 zarobljenika odem do Vossove kolibe i da počnem raskopavati cestu kako bi se promet njome što prije uspostavio. Tako sam sa zarobljenicima otišao u Močilo, gdje sam ih htio smjestiti u tamošnje barake koje su još bile čitave. Sada više nije bilo zarobljenika, svi su izginuli kao kamfor. Gledam okolo da vidim kamo su otišli i vidim rupu u snijegu. Hodam njome i vidim samo tabane zarobljenika. Zarobljenici su stajali u grobnicama vojničke peći, koja je ostala netaknuta i potpuno prekrivena snijegom. Peć je bila puna ispečenog kruha, čiji su zarobljenici osjećali miris. Pustio sam ih da skupljaju do mile volje i bili su jako zadovoljni. “Hleb harašo” rekli su, iako je već bio star više od tri tjedna.

Sljedećih dana za mnom je došlo još zarobljenika, časnika i inženjeraca, te smo počeli kopati cestu. Mene je zapovjedništvo odredilo za sinoptičara zbog lavina. Dodijelila mi je drugog poručnika koji je bio porijeklom iz Tirola i kao takav, kako je rekao, vrlo dobro poznaje planinske i snježne prilike. Zajedno smo šetali i gledali tamošnja lavina polja i vrhove. Najopasnije snježne nanose poručnik je zatekao na Mojstrovki, koji su bili ogromni. Tako se moja pretpostavka da se lavina pokrenula prema Tičarevoj kući pokazala pogrešnom, jer su na Mojstrovki još visile padine, što sam rekao i poručniku. Rekao je da će uskoro pomoći kako bismo bili sigurni. Naime, dva dana kasnije dobili smo dva topa 75 mm i poručnik je počeo gađati snježne prevjese na Mojstrovki, prvo granatama, ali kako nije ništa pogodio, počeo je gađati gelerima, ali ni s ovim nije bilo. uspjeh. Uputio je više od 50 udaraca prema Mojstrovki, no uspjeha nije bilo. Tada sam počeo sumnjati da prasak ili vrisak mogu pokrenuti lavinu u planinama. Kad je vidio da mu je trud uzaludan, prestao je pucati. U međuvremenu su nastavljeni radovi na uklanjanju snijega. Upozorio sam natporučnika, da glavna lavina (fundamental — Grundlavine), koja je obično svake godine dolazila sa Slemena, do tada još nije stigla. Odgovorio mi je da nije opasno i da ne možemo brinuti, u što sam ja izrazio sumnju. Svi smo bili smješteni u Vossovoj kućici. Među ostalim časnicima bio je i jedan poručnik, češki Nijemac, koji je noću doslovno poludio od straha od lavina i svima nama koji smo bili u kabini smetao san.

Upravo na sedlu Vršič nalazila se konjušnica u kojoj je bilo 7 plemenitih konja koji su bili vlasništvo časnika iz Tičarjeva doma i Vosshiitte. Dobili smo nalog da ove konje odvedemo u Močile, a odavde u Kranjsku Goru. Pokušavali smo na sve moguće načine, ali nikako nije išlo jer je snijeg napadao konje i postojala je opasnost da polome noge. Nitko se nije mogao sjetiti ničega pametnog. Uz konje je još bio konjski sluga koji ih je čuvao. Ni tamo lavina nije došla.

No, jedan kaplar koji se u životu bavio konjima saznao je za naše probleme u Kranjskoj Gori i ponudio se spasiti te konje. Uletio je u Vossovu kabinu i sa sobom ponio neke zarobljenike i šatorska krila. Na vrhu obori svakog konja na zemlju, zaveže sve četiri noge i zamota ih u šatorsku suknju. Zatim ga je kao tobogan gurao kroz snijeg prema Močilama, gdje smo uhvatili konja, odvezali mu noge i tako spasili svih 7 konja.

Sve je ukazivalo na to da će se cesta doista moći srušiti i ponovno pustiti u promet. Ali opet je lavina sve preokrenula. Jedne noći, kad smo svi otišli na počinak, u pola dvanaest, iznad Vossove kabine začulo se strašno grajanje i bubnjanje. Policajci su počeli vrištati u svojim sobama i utrčali poluodjeveni u blagovaonicu pitajući što je bilo, jer se zemlja tresla, a koliba se pošteno tresla. Odron je dolazio od Slemena. Neko vrijeme je tutnjalo i grmjelo, nakon čega je sve utihnulo. Ništa se nije dogodilo kućici.

Sljedećeg jutra, međutim, vidjeli smo učinak ove lavine. Ogromne mase snijega nakupile su se gotovo do vrha brda gdje je stajao Vosshutte. Protulavinskim krovovima nije bilo ni traga. Sve je odnijela lavina u klanac ispod Vossove vikendice pa dalje do Suhog Pišenca. Oni jaki drveni stupovi, koji su bili međusobno povezani željezom, bili su polomljeni kao šibice, otkinute iz zemlje. Čak je izgledalo kao da je sve napravljeno od papira.

Prijavili smo stvar zapovjedništvu u Kranjskoj Gori. Cijela tehnička ekipa, uključujući i Ruse, bila je potpuno demoralizirana, pa je zapovjedništvo vidjelo da je najbolje da se izmjesti. Malo smo ostali u Kranjskoj gori. Zatim su nas odveli u Južni Tirol na tamošnji front.

To je povijest ceste preko Vršiča, koja bi se zapravo trebala zvati “Ruska cesta” jer su je gradili samo Rusi. To je od ruskih zarobljenika zahtijevalo mnogo patnje i mnogo ljudskih žrtava. Brojke nikada nisu bile poznate, jer ih je zapovjedništvo držalo u strogoj tajnosti, ali računam po svojoj prosudbi da je na putu kroz Vršič živote dalo najmanje 10.000 Rusa .

Budući da je 40. obljetnica ovog stradanja prošla, red je da se sjećanje na njega dostojno oživi.

Budući da su potrošili puno drva za cestu i sjekli ih gdje god, klizišta su iduće godine još više bjesnila. Klizište je odnijelo “Schuttbarake” s vilom, odnijelo je i Zakotnikovo naselje.

Iduće godine vojno zapovjedništvo je izbjeglo klizišta gradnjom ceste preko Vršiča s lijeve strane sadašnje ceste, koja je također propala.

Kako je nakon Prvog svjetskog rata polovica ceste pripala Italiji, a polovica Jugoslaviji, cesta je znatno izgubila na važnosti jer nije bila prohodna. Ipak, Talijani su svoj dio ceste odlično popravili i ojačali, dok je jugoslavenski potpuno zapušten.

Sadašnja Jugoslavija je, međutim, počela brinuti i za ovaj dio puta, što svakako treba pozdraviti.

Poslije Prvog svjetskog rata prvi put sam 1920. prešao Vršič, i to do izvora Šoca. Talijan me ostavio preko sedla zbog šake cigareta. Zatim sam nekoliko puta dolazio u Trento, gdje su me ljudi dobro poznavali. Obično sam dolazio preko Predila, u Bovec pa u Trento. Sada svake godine idem u Trento preko Vršiča, čak i dvaput, jer mi je to najljepši dio Slovenije. Još uvijek volim razgovarati s Trentarima.

Izvor: https://vrsic.livejournal.com/2537.html