Kako se gradila cesta za Vršič

Dnevnik Franca Urana, koji je živio na Vršiču od 1909. do 1916. godine, vodi nas uživo u vrijeme kada je i posebno kako se gradila cesta za Vršič.

( Planinski vestnik, XIII / 1957, str. 151-163 )

O putu preko Vršiča pisano je više puta, kako u staroj Jugoslaviji, tako i sada nakon oslobođenja, ali ti su popisi bili kratki i nepotpuni jer su pisci ovih redaka slabo poznavali situaciju. No, smatram da je potrebno da se javnost i danas upozna s poviješću ove iznimno važne ceste.
Zato što sam nad izvorom Soče živio punih sedam godina. j. od 1909. do 1916. i bio zaposlen u radu ove ceste od početka do kraja, t. j. do dolaska one strašne lavine na Vršič, koja je zatrpala 110 Rusa, držim gotovo svojom dužnošću ovu stvar opisati, jer sam bio nazočan ovoj katastrofi.

Godine 1909., u siječnju, počeo sam raditi kod Ivana Zakotnika, tadašnjeg stolarskog majstora i načelnika općine Gornja Šiška. Nedugo nakon što sam stupio u službu, u Zakotnik je došao posrednik iz Kamnika Franc Cvek i ponudio Zakotniku šumu Veliku planinu u Trenti.

Zakotnik se odlučio za kupnju i tako smo krajem ožujka iste godine Zakotnik, Cvek i ja otišli u Kranjsku Goru, gdje smo kontaktirali gostioničara Pristavca. Bio je vlasnik šume, ali ju je kupio od općine Kranjskoga. Tada je u Kranjskoj Gori bilo gotovo jedan metar snijega. Odlučili smo sutradan otići u šumu, za što smo se morali temeljito pripremiti, jer su nas upozorili da na „vrhu“ ima dosta snijega. Stoga smo se opremili krpljama i sutradan rano krenuli iz Kranjske Gore. Vodio nas je pater Mrak, mještanin koji je dobro poznavao situaciju.

Do Klina je išlo sasvim dobro, jer je put do tamo bio izvozan. Od Klina pa nadalje morali smo nositi krplje jer smo gazili cijeli snijeg. Putem nismo ništa vidjeli. Svatko tko je poznavao staru stazu, koja je bila izuzetno strma, priznat će mi da je ovo hodanje s krpljama po cijelom snijegu bilo izuzetno naporno. Kroz snijeg smo gazili na smjene da nije uvijek prvo bilo jedno te isto. Voditelj je bio debeo čovjek i bio je najproduktivniji.

Napokon smo došli do Na Močilo, odakle smo vidjeli i tadašnji “Vosshiitte”, ali je bio zatvoren. Trebalo je, dakle, ići dalje i konačno smo teškom mukom stigli na vrh Jezerca, kako su tada govorili Kranjskogorci, ili Kranjskog vrha, kako su govorili Trentarci.

Šuma koju smo išli vidjeti počinjala je odmah ispod vrha s lijeve strane sadašnje ceste i širila se niz Lemu, gdje je danas rasadnik prema Zadnjem Prisojniku do Razorskih korita i prema vrhu Prisojnika, sve do smreke. a ariš je rastao . Nismo mogli puno vidjeti šumu jer je put u šumu bio nemoguć i bili smo prilično umorni, tako da smo vidjeli samo dio šume Na Lemeh; zatim smo otišli dalje u dolinu. Inače, posjetili smo i izvor rijeke Soče, ali ga je zatrpala lavina pa smo do izvora morali ići sa svijećom pod snijegom. Potom smo nastavili put prema Logou u Trenti, gdje smo stali u Čotu (Zorž) pored Baumbachute.

Bilo je to jako naporno putovanje za mene, jer tada nisam bio nimalo naviknut na planine. Prespavali smo kod Čota, a sutradan smo nastavili put pješice do Bovca, jer nije bilo prijevoza. Iz Bovca smo poštanskim kolima otišli u Sv. Lucije, gdje smo opet noćili. Sutradan smo krenuli vlakom za Jesenice. Tijekom putovanja trgovina je napredovala tako da smo u Boh. Bijelci su izašli i otišli u prvu tamošnju krčmu, gdje je dogovor sklopljen. U poslijepodnevnim satima istoga dana odvezli smo se u Ljubljanu.

Tako je šuma kupljena i ja sam postavljen da nadgledam radove u šumi. Tražili smo rezače i rezače. Čim smo saznali da je snijeg nestao, otišli smo u šumu u svibnju iste godine.

I ja sam otišao s njima. Budući da je Vosshiitte tada već bio otvoren, privremeno sam se smjestio tamo. U međuvremenu su drvosječe posjekle neke smreke i napravile zaštitne krovove od smrekove kore.Ovdje moram spomenuti i rutu od Kranjske Gore preko Vršiča jer je zimi zbog snijega nismo mogli vidjeti.

Do Klina je vodila slabo uređena šumska staza, preko Pišenca je bio hitan mostić. Od Klina nadalje vodio je zapravo samo put koji se na nekim mjestima vrlo strmo uspinjao. U blizini Žlebiča (ispod sadašnje Mihove kuće) bio je bunar gdje se obično odmaralo. Od Žlebiča je stazu na nekoliko mjesta izrovala bujica, ali malo ispod Močila zatrpana je pijeskom i kamenjem od lavine. I od Močila do vrha staza je bila zatrpana lavinama. Do vrha je bilo lako doći pješice, ali nemoguće s kolima. Zato su u to vrijeme hranu i piće u Vosshiitte morali nositi na svojim leđima.

Druga strana protiv Trente bila je još gora. S kranjske strane je ovaj ili onaj šumoposjednik prema Klinu “teglio” nešto drva, čime je put do Klina bio koliko toliko utrt. No s trentarske strane staza je prepuštena sama sebi i stoga vrlo zapuštena, korisna samo za pješake. Bila je to prava kozja staza koja je vijugala po padinama sadašnje ceste do Hude rivne, pored Komacovog spomenika i dalje do Lemija, gdje se nalazi sadašnji rasadnik. Odavde je ova staza još uvijek točno onakva kakva je bila prije 45 godina. Tako je tada bio prijelaz iz Kranjske Gore u Trento, samo za pješake, ali ne i za vozila.

Stanovnici Trente pričali su da je prije nekoliko godina, prije nego što sam ja došao u Trento, austrijska vojska tamo držala vježbe, te da su tada preko Vršiča dovezli i neke manje topove koje su također dovukli u Trentu, ali uz velike poteškoće i da je više skliznulo i pod cestu. Nitko tada nije mogao pomisliti da je automobilska cesta preko Vršiča uopće izvediva.

Trebalo je stoga pobrinuti se za izgradnju odgovarajuće ceste kako bi se namirnice i alati potrebni u šumi mogli unositi u šumu, a ujedno se posječeno i obrađeno drvo moglo prevoziti natrag. Moj je posao bio brinuti se za sve to. Zaposlio sam radnike u Kranjskoj Gori i Trenti. Radove smo započeli u Kranjskoj gori i uglavnom smo očistili i popravili te proširili cestu od Kranjske gore do Klina kako bi ljeti bila prohodna za vozila. Tada je u Klinu postojala samo pasarela preko Pišenca, pa smo morali graditi novi most. Od Kline dalje prema vrhu morao sam se držati stare šumske staze, jer tadašnji posjednici nisu dopuštali novi pravac kroz njihove šume. Progradnja nove ceste također bi bila preskupa. Ova je staza mjestimično bila izuzetno strma, više puta probijena bujicama i lavinama. Mostovi preko bujica su porušeni.

Silom smo uklonili sve te prepreke, proširili stazu po mogućnosti, izgradili nove mostove preko bujica i općenito pripremili stazu za vozače, odnosno sve do vrha prijevoja. Naravno, u to vrijeme nitko nije računao da će doći jesen i zima, a s njima i bujice i lavine. Unatoč tome, cestom su vozila prohodala za nešto više od dva mjeseca. Cijelo to vrijeme živio sam u Vossovoj kolibi, jer naše naselje još nije bilo sigurno.

U međuvremenu smo tražili mjesto gdje bi se smjestilo sjedište naše tvrtke i gdje bi se podigle potrebne zgrade za osoblje i radnike, staje itd. Zbog opasnosti od lavina bilo je potrebno pitati mještane za savjet, a Trentarci su nam savjetovali da to treba učiniti u malom kotliću ispod Hude Ravne, gdje je i izvor dobre zdrave vode koja je danas više nema. Ovdje smo prvo izgradili blokhaus (Blockhaus) pokriven smrekinom korom; ovdje je bio hitni stan za Zakotnika i mene, kao i ured. Drugi dio kuće služio je za drvosječu i tesače. U isto vrijeme na obližnjem brežuljku počeli smo graditi lijepu planinsku kolibu s četiri sobe, kuhinjom, konobom i tavanom, koja je imala i željezne peći i šporet. Tako sam se krajem lipnja preselio iz Vossove u našu vikendicu.

Prva godina, t. j. 1909. usjekli smo samo na lijevoj padini sadašnje ceste prema Prisojniku, dok smo u međuvremenu radili cestu do vrha, koja je bila u izuzetno lošem stanju. Čekali smo do zime da vozimo, kad se mogu vući drva po snijegu. No kako na ovoj padini nije bilo mnogo šume, već je glavnina šume bila s južne strane Prisojnika, trebalo je voditi računa o putu do ovog dijela šume. Jedini put za Zadnji Prisojnik bio je onaj koji je vodio do Prisojnikovog prozora i do Prisojnika, koji se malo ispod prozora odvajao desno na Zadnji Prisojnik i put preko Robeca. Oba kolosijeka nisu bila pogodna za izvoz drva iz Zadnjeg Prisojnika. Zato sam trasirao put od našeg naselja preko Šupca pa dalje prema Zadnjem Prisojniku ravnice “Na Ležah”. Na Ležima je bila ravnica gdje smo podigli drugo naselje. Gradnja ceste od našeg naselja ispod Hude Ravne do Šupca i dalje do Na Leže bila je izuzetno teška i opasna, jer su ispred Šupca strmine i svijet bez čvrstih temelja. Isto tako i iza Šupca. Ispod Šupca bi bilo nemoguće izgraditi cestu, jer bi se morala usjeći u živu stijenu, što bi bilo preskupo. Dalje od Leža nismo pravili ceste jer nas je vojska prestigla.

Nastavili smo tako sjeći šumu do 1914. godine, kada je krenula vojska. Ljeti smo rezali i tesali drva, a zimi smo ih vozili na kolodvor u Kranjsku Goru. Naši su drvosječe obično bili iz Bača pri Podbrdu, a rezači iz Loške doline, a dijelom i iz Trentarja. Sve vrijeme, dok nije počela vojska, nismo imali nijednu nezgodu u našem pogonu.

Navikli smo se i na zimske uvjete pa smo se uvijek na vrijeme zaštitili od lavina.

Vrlo opasna je bila lavina ispod Močila, zatim lavina sa Slemena, koja je obično išla smjerom ispod Vosshiittea i zatim lavina ispod Mojstrovke. Zimi smo obično od Močila do vrha u snijeg zabijali dugačke štapove kako bi se vozači mogli orijentirati kad kasno navečer dolaze iz Kranjske Gore. Čim se pokazalo da će krenuti lavine, prekinuli smo svaku vožnju preko vrha. Ali kad su lavine otišle, napravili smo stazu za sanjke preko njih i vozili dalje. Nikada nismo žurili da doživimo nesreću.

Sve svoje slobodno vrijeme provodio sam penjajući se na sve vrhove u okolici: Mojstrovku, Prisojnik, Razor, Jalovec itd. Nekoliko sam puta svratio i u Zlatorog na Logu, gdje sam bio s gostioničarem i tadašnjim gradonačelnikom Cundrom fra. d. Tondrom vrlo dobri prijatelji. Danas živi u Mariboru, kamo se morao preseliti jer mu je imanje u Logu prodano. Uvijek sam hodao sam, ali ponekad sam sa sobom vodio i radnika koji je uživao u planinama.
Inače, imao sam nekoliko posjeta svojoj vikendici. U to vrijeme bila je izuzetna rijetkost da Slovenac dođe u Trento preko Vršiča. Ali Česi su često dolazili, među njima su bila i dvojica, od kojih se jedan navodno zvao Dvorsky, koji su svake godine bili u Julijskim Alpama. Najviše je dolazilo Nijemaca, uglavnom iz Koruške, ali dolazili su i ljudi iz Reicha, najviše Bavaraca. Mnogi su se zaustavljali u našem naselju, odmarali i pitali za informacije. Također Dr. Kugy i Bois de Chesne svratili su kod nas nekoliko puta.

Došli su i poslom, šumari iz Bovca i Tolmina koji su nam poslali drva. S njima je uvijek dolazio Andrej Komac (Mota), sin vodiča Andreja Komca, koji ima spomenik na Hudoj Ravni, gdje se smrznuo godinu dana prije našeg dolaska. Andrej Komac i ja smo se sprijateljili i nekoliko puta sam ga posjećivao u njegovom domu u Logu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata nestao je nepoznato.No “Špik”-Tožbar iz Sv. Marije, kojeg sam prije nekoliko godina posjetio u njegovom domu. Više me nije prepoznao jer je u starosti izgubio pamćenje. Od Slovenaca-turista sjećam se samo dr. Bogdan Žužka, koji je jednom bio s majkom u našoj vikendici.

Godine 1910. u Zakotnik dolazi tadašnji predsjednik DUOAV-a prof. Ludwiga, s kojim je dogovorio proširenje tadašnjeg Vosshiitta. Bio sam ovlašten da izradim plan i proračun, i doista je otvorenje proširene Voss Lodge bilo 1911. Istočni trakt sadašnje Erjavčeve vikendice, gdje su spavaće sobe, napravljen je prema mojim tadašnjim nacrtima i ništa se nije mijenjalo.

Među radnicima, među kojima je bilo dosta Trentarijana, bilo je i nekoliko divljih lovaca. Od početka nisam mogao saznati tko lovi. Znali smo da ima pušku sakrivenu negdje u blizini naselja. Kad je počelo svitati, negdje u Prisojniku začu se prasak i pade divlja koza. Na kraju smo doznali da su to bili Škafar i Vertelj Anton koji su lovili svaki za sebe. Kad smo sjedili uz vatru u kolibi, pričale su razne priče o tim divljim lovcima: Kako je Škafar kroz Pi-isojnikov prozor prenio divokozu da pobjegne lovcima, kako su divlji lovci vezali kranjskogorskog lovočuvara Koširja nad mravinjakom. glavom nad mravinjakom i kako ga je pastir slučajno spasio da ga ne pojedu mravi. Za Škafara se pričalo da je u Soči lovio pastrve. Lovac ga je dalekozorom promatrao s vrha brda. Škafar je s plijenom otišao kući, a lovac je iscrtao trag u pijesku i otišao do Škafarovog doma da mu dokaže krađu pastrve. No lovcu je dokaz izjalovio jer se haringa u pijesku nije slagala s cipelama, jer Škafar je za takve podvige imao goleme cipele koje nisu bile za njegove noge.

Naše naselje se sastojalo od upravne kuće na brdu, zgrade za radnike, kuhinje, kovačnice, magacina drvenog ugljena i dvije staje. Imali smo 6 do 8 konja, ponekad i više. Sedlar Šmon iz Črnuča popravljao je konjsku opremu. Jednom me zamolio da pođe sa mnom na Mojstrovku i da usput naberem trputac za ponijeti kući. Vodio sam ga s vrha preko sipa iza Sita, da bi onda grebenom išao do Mojstrovke i tamo skupljao trputac. Muž je bio jako uzbuđen što se tako napušio. Ali kad smo došli iza Site na greben, odakle je vrlo lijep pogled na gornju Trentu, Grintovec, Jalovec itd., zavrtjelo mu se u glavi, pokrio se pelerinom, sjeo na zemlju i mogao sam. neću ga naći nigdje drugdje. Uzeo sam ga za ruku i odveo ga natrag do sipa gdje se odmarao. Ali išao sam mu skupljati planicu. Navodno suprug i danas živi u Črnučama.

Godine 1912. bila je izuzetno jaka zima. Pao je veliki snijeg i prekinuli smo sve radove za zimu, poslali smo i konje u Kranjsku Goru. Pred Uskrs sam došao u naše naselje da dogovorimo neke stvari. Bio sam sâm. U međuvremenu je počeo padati snijeg i bilo je užasno dosadno noću i danju, bez prestanka.

Pokušao sam s krpljama preći preko vrha i u Kranjsku goru, ali sam uz najveće napore jedva stigao do Hude Ravne. Pa sam se vratio u kabinu i pomirio se sa sudbinom. Hranu sam smatrao svojom snagom, ali bila je jednolična. Prolazili su dani i prošlo je 14 dana, ali još nitko iz Trente nije došao u Kranjsku Goru. Tih dana mi je Šilov Lojz donio mlijeko i jaja jer su u Trenti znali da sam sam u vikendici. Bio sam jako sretan zbog njega. Ali ipak se nisam usudio preko vrha jer je snijeg bio mekan. Tako sam ostala sama puna tri tjedna. Nakon tri tjedna stigli su prvi ljudi iz Trente, prokrčili put preko vrha i tako smo zajedno stigli do Kranjske gore. Kod kuće su bili uvjereni da sam zatrpan snijegom. Nitko me nije mogao dobiti ni iz Kranjske Gore. Upravo je to vrijeme kada je “Titanic” potonuo i kada je nešto kasnije Dr. Crkva.

Kada je počelo proljeće, počele su dominirati lavine. U dolinu su se probijali sa svih strana, od Prisojnika, Mojstrovke i Travnika. U to vrijeme grmilo je i tutnjalo, pogotovo noću, pa se nije moglo spavati. Ogromne mase snijega ponekad su se valjale u dolinu. Posebno velika lavina dolazila je svake godine iz Travnika i otkotrljala se u klanac ispod našeg naselja. Nikad nije došao u naše naselje.

Najopasnija lavina za naše naselje bila je ona s Prisojnika. Zato se nismo usudili sjeći drva iznad našeg naselja jer je ovo klizište svake godine kočilo šumu. Šuma je bila pod zaštitom Uprave šuma, a mi smo smjeli sjeći samo određene površine, a ne i one gusto.

Naša koliba je bila građena tako da je imala vrlo jak strop iznad podruma kako bismo se tu mogli sakriti u slučaju opasnosti. Ovaj podrum postoji i danas, ali je vikendicu 1917. godine odnijelo klizište.

U to je vrijeme bio pravi užitak hodati od Močila preko vrha i dalje prema Trenti. U proljeće su sve ove padine bile jedan grm ruže. S goričke strane prema Hudoj Ravni bilo je planinskog cvijeća svakojakog.

Među Trentarima sam se uvijek osjećao vrlo ugodno. Voljela sam ih. Bili su to dobri, blagi ljudi, s kojima je bilo ugodno razgovarati i slušati njihov tihi razgovor. Trentar je navikao trpjeti i bio je zadovoljan s malim. Godinu i dan jeo je samo palentu i ponekad “čombe”. Nije poznavao kruh.

Kupovao ga je samo ako je išao u Kranjsku Goru. Pio je Trentar »gajst«, t. j. kupio je običnu žesticu, koju je kod prve bušotine razrijedio vodom. Takvu bocu svaki je Trentar nosio sa sobom kad je odlazio od kuće i nudio gutljaj svakome koga je sreo. Trentar je tada išao u kupovinu u Beljak.

I svoju curicu vozili su u sjeme u Beljak. Tamo su obično odlazili i liječniku. Tako je cijeli put prošao pješice, prvo preko Vršiča, a zatim preko Podkorenskog sedla.

Ako je Trentar išao u Kranjsku goru, rekao je da ide preko Kranjskog vrha u Kranj = Kranjska gora. Ali nitko nije rekao da ide preko Vršiča. Kranjski su govorili da idu u “Jezerec”, jer je tada na samom prijevoju bilo jezerce, koje nikada nije presušilo. Naša cesta je popustila, a onda ju je vojnička cesta raskomadala. Vossove kolibe zvale su se i Trentar i Kranjskogorci Koča na Močil. Tada se službeno zvao Vršič Prelaz Mojstrovka. Čak je i vojno zapovjedništvo Vršič tijekom rata nazivalo “Master-Pass”.

Međutim, kad je u srpnju 1914. izbio Prvi svjetski rat, morali smo privremeno prekinuti sve radove jer su radnici morali ići u rat. Najesen smo ponovno krenuli s radom, ali u znatno smanjenom obimu. Unatoč trojnom savezu, Austrija tada nije imala povjerenja u Italiju i polako se počela pripremati za rat protiv nje. U međuvremenu su nastavljeni pregovori, ali, kao što je poznato, nisu uspjeli. Tako je Vrhovno zapovjedništvo u jesen 1914. počelo s pripremama i za ovaj odsjek.

Jedno od najvažnijih pitanja za izlete u planine u to doba bilo je pitanje dobrih cipela. Kad smo zimi po snijegu prvi put prelazili Vršič, imao sam obične cipele za šetalište, koje su se naravno odmah smočile i zbog toga sam se jako napatio putem. Kasnije, kada sam došao u kontakt s lovcima i šumarima u Trenti, vidio sam da imaju izvrsne, jake, nepromočive i sjajno potkovane čizme. Takve cipele imali su šumar iz Bovca Črnigoj, Andrej Komac-Mota, Tožbar-Špik i drugi. Kad sam pitao gdje se proizvode takve cipele, koje su prijeko potrebne u Trentu, dali su mi adresu postolara koji ih proizvodi i dobavlja. Bio je to postolar Franz Plieseis u selu Goisern u Gornjoj Austriji.

Odmah sam mu pisala i odmah dobila odgovor da mi je spreman napraviti cipele pa da mu što prije pošaljem mjere. U to vrijeme takve su cipele koštale 10 kruna, s kutijom izvrsne masti. S tim postolarom sam ostao u kontaktu sve do Prvog svjetskog rata i stalno od njega naručivao cipele za sebe i svoje poznanike. Cipele su uvijek bile super i svi su bili zadovoljni njima.

U to vrijeme planinarke nije bilo moguće kupiti u dućanu u Ljubljani ili drugdje. Tek nakon što se planinarstvo više razvilo i kada su cipele postolara iz Goiserna postale popularnije u planinarskom svijetu, slične su se cipele počele izrađivati i kod nas, a nazvane su “goizers”. Prve prave planinske čizme došle su iz sela Goisern. Postolar Franz Plieseis umro je u dubokoj starosti prije otprilike pet ili šest godina u Goisernu. On je zapravo izumitelj takozvanih “gojzera”.

Već u jesen vojno je zapovjedništvo poslalo 25 Rusa u Kranjsku Goru. Bili su to sami Sibirci, visoki, dostojanstveni ljudi, koji su bili smješteni u salonu kod Pečara. Čuvali su ih austrijski vojnici. Svako jutro su išli iz Kranjske gore i nosili svaki po jednu polugu željeza, koju su potom predavali Močilu. Te su željezne šipke tada korištene za žičane barijere na Vršiču. To je bio svakodnevni posao ovih Rusa. Navečer su obično pjevali razne ruske pjesme, a mještani su ih rado išli slušati i donosili im razne poslastice. Austrijska garda to isprva nije branila, ali je kasnije svaki dodir s Rusima bio strogo zabranjen, a i opasan, jer su svi odmah smatrani izdajicama domovine.

To je bio tek početak, jer ratno stanje između Austrije i Italije još nije počelo. Te zime na Vršiču i na ovom odsjeku nije bilo većih ratnih priprema. Čim se približio mjesec svibanj u proljeće 1915. i kad je već bilo izvjesno da će Italija stupiti na suprotnu stranu, u Kranjskoj Gori

pripreme za put preko Vršiča u Trento. Stigao je inžinjerski zbor i inženjeri koji su počeli mjeriti i trasirati cestu za Trento. U Kranjsku Goru dovozili su raznorazan građevinski materijal, a s tim su materijalom uvijek dolazili novi Rusi. U Kranjskoj Gori su izgrađene razne vojarne, skladišta, uredi itd. Bio je stvarno ogroman promet. Put do Trenta ubrzo je završen i podijeljen na 12 ili 13 dionica. Svaki dio je preuzeo po jedan inženjer. Inženjeri su većinom bili češki Nijemci i nekoliko Mađara. Zapovjednik je tada bio major Rimi, također češki Nijemac, ali za Ruse ne loš čovjek. Prva dionica od Kranjske gore (od Babe) do Erike dodijeljena je slovenskom inženjeru. Beštra, koji zbog svog slovenskog podrijetla nije bio osobito omiljen među njemačkim kolegama, među kojima je bilo i mnogo Židova.

Ali kada je 24 Kad je Italija u svibnju 1915. službeno objavila rat Austriji, radovi na cesti preko Vršiča već su bili u punom jeku. Tada sam i ja bio pozvan u rat, ali sam zbog svoje dužnosti u izgradnji ove ceste bio privremeno oslobođen vojne obveze.

Vojna uprava je okupirala i naše naselje i naš rad u šumi je potpuno obustavljen. Zakotnik je golemim gospodarenjem u šumi gotovo financijski uništen i bio je skoro na rubu propasti, jer je šuma samo trošila, a on nije davao dovoljno od sebe. Ali kad je vidio da je vojna uprava odlučila graditi cestu preko Vršiča, dosjetio se da unovči drva iz svoje šume. Odvezao se u Beljak, gdje je zapovjedništvo 6. Kora, generala Rohra, kojemu je sugerirao da bi bio spreman od vlastitog drva (Lawinenschutzdacher) izraditi tzv. Slapovi. Vojna uprava odobrila je Zakotnikov prijedlog i počela je gradnja ovih krovova nad Vršičem.

Vojna trasa nove ceste pratila je našu cestu samo do Erike, gdje je prešla Pišencu i zatim se uz par zavoja postupno uzdizala do Mihovog doma. Tu se križala s našom cestom, opet je napustila i onda se samo nekoliko puta srela do Močila. Ova ruta je krenula svojim pravcem i kod Močila se vratila na našu cestu, neko vrijeme je pratila, zatim se okrenula i na vrhu prijevoja ponovno spojila na staru cestu.

S goričke strane naša cesta, osim dva zavoja, ide kontinuirano do Hude Ravne, tzv. j. do Komacovog spomenika kojeg su tada htjeli srušiti, te sam otišao kod ing. Schuttu je intervenirao tako da je spomenik ostao. Dalje trasa opet ide našom cestom do našeg naselja pa dalje do Šupca i dalje do Leža. Odavde je trasa potpuno nova, jer odavde tada nije bilo niti staze. U zavojima i po izrazito lošem terenu; konačno stiže do doline u blizini sadašnjeg mosta i odavde do Logoa u Trenti. Tunel tada nije postojao. Kasnije su to učinili Talijani.

Novu cestu gradili su isključivo ruski ratni zarobljenici, kojih je bilo oko 12.000. Bili su smješteni po raznim barakama od Kranjske Gore do Trente. Te su kolibe bile vrlo primitivne i zimi vrlo hladne. Prehrana zatvorenika bila je vrlo slaba i nedostatna. Na poslu su bili podijeljeni u odjele od po 25 ljudi, a čuvali su ih jedan austrijski vojnik i jedan ruski prevoditelj, obično Židov, koji nije ništa radio. Među zarobljenicima je bilo i mnogo Nijemaca s Volge. Zatvorenici su bili slabo odjeveni. Budući da su morali raditi i po lijepom i po lošem vremenu, većina je imala počupane uniforme. Austrijska vojna uprava nije im dala drugu odjeću. Stoga su se među njima širile razne bolesti, kao obična i krvava dizenterija, čak i kolera i boginje, te su mnogi od njih umrli.

Jako su loše postupali s Rusima. Osobito su se neki inženjerci i časnici divljački ponašali prema zarobljenicima. Za svaki manji prijestup zatvorenika su vezivali za drvo kako bi u najkraćem mogućem roku pao u nesvijest. Zatim su ga poprskali hladnom vodom po licu da se osvijesti i ostavili ga da tako visi dva do tri sata. Najdivlji među inženjerima bio je ing. Kavalir, Mađar, koji je gradio dionicu ispod Močila. Kad je bio pijan, dolazio je s teškim štapom među Ruse na cesti i tim štapom mlatio Ruse, gdje god bi pao. I mnogi austrijski stražari voljeli su mlatiti Ruse. Žalba je bila nemoguća. Kad su stražari dovodili zarobljene Talijane novom cestom, Rusi su ih uvijek napadali krampovima i lopatama, govoreći da su Talijani krivi što vojska još traje, jer bi vojske davno bilo gotovo da je Italija nije pomoglo
Rusima. Jedva su obranili Talijane, a da ih na mjestu nisu ubili.

Tako je Zakotnik, čim je od vojnog zapovjedništva dobio dozvolu za izradu protulavinskih krovova, ušao u tvrtku s tesarskim majstorom Weissbacherom iz Ljubljane i obojica su odmah krenula s pripremama. Iznad svega, postigli su da smo se vratili u naše naselje, koje je do tada bilo okupirano od strane vojske. U našoj vikendici vratilo nam se pola soba, t.j. j. dvije sobe, a drugu polovinu držali su vojnici. Po cijeloj Sloveniji, pa čak iu Tirolu i Solnograšu u to su vrijeme mobilizirani drvosječe, rezači i vozači za rad na cesti preko Vršiča. Ovi protulavinski krovovi su se trebali napraviti od Močila preko vrha pa malo dalje od Tičarjeva doma. Protulavinski krovovi su projektirani tako da se postavljaju na jake stupove dimenzija 35 X 35 cm, na koje bi se pričvrstile jake rogovi i potom ugradile u teren iznad ceste. Na rogove bi, poput krova, bile postavljene ploče debljine 6 cm, preko kojih bi onda klizila lavina. Ali sve je bilo povezano jakim željeznim spojnicama. U teoriji je to bila jako dobra ideja, ali praksa i lavina su pokazali suprotno.
Odmah je započela proizvodnja stupova i rogova. U Ležama su ratni zarobljenici ručno pilili tuševe, tako da je jedan zarobljenik bio na vrhu, a dva zarobljenika su držala i vukla ručnu pilu ispod. Tako se dnevno na Ležama pililo i do dva vagona tuševa.

Započeli su radovi na Močilu. U međuvremenu sam nabavio još jedan lokomobil s cirkularom i počeli smo cirkularom piliti i tuševe na našoj vikendici. U međuvremenu se cesta nesmetano, odnosno užurbano radila. Ova cesta nije bila čvrsta, jer se obla smrekova drva trošila u razne škarpe, koje nisu mogle dugo trajati. To se otkrilo kasnije.

U isto vrijeme izgrađena je i žičara koja je išla od Kranjske Gore do Vršiča, gdje se nalazila stanica. Druga postaja je bila u klancu ispod našeg naselja, a treća uz pješački most, čim se stigne u dolinu prije izvora Soče. Žičara je nosila teret do 60 kg, a uglavnom je prevozila hranu za vojsku, sijeno za konje i razni alat. Na Hudoj ravni žičara se spustila toliko nisko da se teren morao prekopati. Ovdje su više puta krali razne vreće s hranom i ruski i austrijski vojnici. Čuvari su također krali, ili su ih lopovi nadmudrili. Najviše krađa bilo je kada su takozvani “Liebesgaben” slani na front. Kad se gradila žičara, rekao sam im da nije dobro projektirana jer bi je odnijela lavina, ali su mi se smijali govoreći da nije tako opasno kao što sam mislio. Mnogi časnici i inženjeri čak su se smijali projektu protivlavinskog krova.

Radovi na cesti brzo su napredovali, tako da je 1. u listopadu 1905. njome se već u kolima vozio kasniji car Kari. Odvezao se u Soču u Trenti, gdje je bio vojni doček. Tada se pričalo da je za ručkom popio konjak, a potom čak pijan pao u Soču. Na Močilu smo morali držati malj.

Glavno graditeljsko zapovjedništvo bilo je u Kranjskoj Gori. Zatim su bile razne međukomande, pa je i major Rimi izgradio svoju vilu iznad ruske crkve. U Vosshutteu je bila druga komanda, a u Tičarjevu domu treća. U Hudoj Ravni sagradio je lijepu jednokatnicu. Šut. Savjetovao sam mu mjesto na kojem je počeo graditi jer je opasno za klizišta, ali mi nije vjerovao. Vilu je te zime odnijela lavina, a srećom i Schuttovu glavu. Temelji ove vile vide se i danas na Hudoj Ravni. Zadnja komanda bila je tada u našoj vikendici. Strogo se pazilo da se nitko ne vozi uzbrdo na konjskoj zaprezi, pa su postavljeni posebni kontrolori cestovnog prometa.

Čim je put bio prohodan, njime se počeo kotrljati materijal, topovi. dr. Na njemu su stalno bile razne vojne kolone. Ranjenike su vraćali nazad. Kada je 24 svibnja počeo rat s Italijom, u Soškoj kotlini nije bilo vojne prisutnosti, osim u Predilu. U streljačkim rovovima kod Bovca bila su samo 4 topnika, među njima i gardijski kapetan Pogačar. Imali su topove postavljene duž rovova na određenim udaljenostima. Talijani su se oprezno prišuljali vrlo blizu, ali se nisu usuđivali dalje, jer su ovi topnici išli od puške do puške i pucali upravo tamo u jednom danu. Tek mnogo kasnije stigle su prve austrijske jedinice i zauzele tamošnje položaje.

Stigao nam je mjesec studeni. U međuvremenu su počeli postavljati prve stupove za protulavinske krovove na Močilu. Još uvijek nije bilo snijega. Čak ni u prosincu još nije bilo snijega. Časnici, inženjeri i ekipa koja me je poznavala, svi su me brijali na budale, Češko, ali gdje su te lavine. Došao je Božić 1915. U noći je na Štefanovu palo nešto snijega, tako da je malo iznad Močila sa Slemena udarila manja lavina, koja je do pojasa zatrpala dvojicu Rusa. Smijući se, iskopali su se iz snijega. Svi koji su to vidjeli smijali su im se, ali još više meni.

Stoga se promet kroz Vršič odvijao nesmetano, jer ni u siječnju 1916. još nije bilo snijega. Radovi na protulavinskim krovovima također su dobro napredovali i već je napravljen drugi vijugav prema vrhu. Puno je materijala utrošeno ovim krovovima. Stalno se moralo dovoziti drvo i sve je pokazivalo da će stvar savršeno funkcionirati. Svi su također vjerovali da će se konstrukcija nositi s bilo kakvim pritiskom snijega, jer je doista bila iznimno čvrsta i solidno napravljena.
U međuvremenu su počeli graditi na vrhu prijevoja, gdje je danas talijanska stražarnica, spomenik nadvojvodi Eugenu, koji je bio glavni zapovjednik fronte protiv Italije. Po njemu je i cesta preko Vršiča nazvana “Erzherzog Eugen Strasse”. Spomenik bi trebao predstavljati nešto ogromno, kao vječni simbol austrijske veličine. Samo na izgradnji okvira spomenika bilo je angažirano više od 200 ruskih zarobljenika. Čak sam i za ovaj spomenik rekao graditeljima da će ga odnijeti klizište, ali su mi rekli da će biti izgrađen toliko jak da će prkositi svakoj prirodnoj sili.

Početkom veljače sunčamo se bez majica na Hudoj Ravni. I dalje nema snijega i opet sam bio meta. Bilo me je gotovo sram, jer takvu zimu zapravo nikad prije nisam doživio.

Krajem veljače počeo je padati snijeg. U početku polako, a onda sve više i na kraju se počeo jako trošiti, tako da smo ga morali izbaciti s ceste. Snijeg je bio suh kao brašno. U to su vrijeme neki ljudi počeli vjerovati da moja obećanja nisu bila uzaludna. I Rusi su rekli da u Rusiji doista ima snijega, ali tamo ne znaju za tolike količine. Ali nisam mogao zamisliti da je katastrofa tako blizu.

dana 8 ožujka 1916., nakon ručka, otišao sam na vrh vidjeti rad. Napustio sam našu kolibu prema vrhu u jedan sat. Bila je prava mećava. Kad dođem do Hude Ravne, čujem jedan strašni krik iz bezbroj grla, ali odmah prestane. Lagano se krećem naprijed, ali ubrzo me susreću ruski zarobljenici uplašenih lica: “Lavina, lavina”. Pobjeglo je i nekoliko austrijskih stražara. Svi oni koji su trčali s vrha bili su toliko prestrašeni da im nismo mogli ništa razabrati. Ni mi nismo mogli nikoga pripremiti za povratak. Svi su izjavili da bi se radije ubili nego vratili. Čak su i časnici i inženjerci izgubili glavu i nisu znali što učiniti, jer je svaka veza s Kranjskom Gorom i tamošnjim komandom odjednom bila prekinuta.

Svi radovi su stali. Ništa nismo znali što se dogodilo s druge strane Vršiča. Ali nitko se nije usudio doći do vrha. Tog dana bilo je apsolutno nemoguće pripremiti ruske zarobljenike za bilo kakvu operaciju spašavanja, a čak ni austrijski časnici nisu imali volje ni hrabrosti otići na mjesto katastrofe. Počeli smo nagađati koliko mora biti žrtava. Tada se nije moglo točno saznati jer su na prijevoju bili angažirani i ruski zarobljenici s druge strane. Međutim, gotovo odmah smo shvatili da nedostaje stotinjak ruskih zarobljenika i nekoliko austrijskih stražara. Na našu stranu dotrčali su i časnici iz Tičarjeva doma i izjavili da je na vrhu sve uništeno i da je Tičarjev dom potpuno ispražnjen.

Komanda za naš sektor bila je u takozvanoj Šutbaraki na Hudoj Ravni, a logor ruskih zarobljenika bio je malo niže u našem naselju. Sljedećeg jutra svi su časnici i inženjerci došli iz Schuttbaraka u naše naselje. Svi su bili naoružani revolverima, što inače nije bio običaj. Zahtijevali su pojavljivanje svih ruskih zarobljenika. Kad su se zarobljenici pojavili, iz njihovih redova izašla je deputacija od trojice Rusa koji su tadašnjem zapovjedniku rekli da više neće ići raditi na Vršič jer im taj posao ugrožava živote te ih austrijsko vojno zapovjedništvo ne smije koristiti za takve radove. I sa. Schutt im je ponovno zaprijetio da će u slučaju daljnje pobune biti prisiljen upotrijebiti oružje. Deputacija je odgovorila da su svi zarobljenici spremni dati se pobiti, te da više neće ići raditi na Vršič. Odbili su i poziv na akciju spašavanja, rekavši da bi bila uzaludna jer je na vrhu uništeno sve što je živo. Samo su neki od zarobljenika bili spremni otići na vrh ako se ikako moglo nešto spasiti. Inače su se Austrijanci s inženjerijom i časnicima još više bojali odlaska na vrh nego Rusi.

Unatoč tome, skupilo se nas nekoliko i mahnuli joj na Vršič. Kad smo stigli tamo, dočekalo nas je strašno razaranje. Tamo gdje je prethodnog dana stajao gotovo 20 metara visok okvir spomenika Evgeniju više se ništa nije vidjelo, samo je tu i tamo u snijegu ležala polomljena greda ili daska. Bilo je puno snijega, bilo je nabijeno. Kako je još uvijek padao snijeg i cijeli vrh bio u magli, još se nije moglo utvrditi odakle i kako je lavina došla.

Lavina je bila suha. Pretpostavio sam da se smet koja je pala na lavinsku zonu morala odlomiti na grebenima Mojstrovke i pokrenuti novozapali snijeg. Dakle, i dalje je postojala opasnost od novih lavina, tim više što se vrhovi nisu mogli vidjeti da bi se procijenilo odakle prijeti opasnost.

Nismo vidjeli nikakve ljudske leševe. Išli smo u Tičarjev dom. Lavina se zaustavila kod ove vikendice. Bio je više od tri metra ispred vrata koja su sva bila zatrpana snijegom. Počeli smo kopati da dođemo do kolibe. Ubrzo smo otkopali dva Rusa, koji su već bili mrtvi. Činilo se da ih je pahuljica ubila. Iako je u vrijeme gradnje Tičarjeva doma pomno traženo i određeno mjesto kako bi vikendica bila sigurna od lavina, malo je nedostajalo da je odnese ova lavina, jer je bila toliko jaka da je nakrivila kućica za cca 15°. I danas se na vikendici vidi da zidovi ne stoje okomito. To je posebno vidljivo kod ulaznih vrata koja su pod pravim kutom.

Dvojicu mrtvih Rusa ponijeli smo sa sobom i pokopali ih na Hudoj Ravni. Ali kada su ovom prilikom, na sprovodu ovih Rusa, ostali zarobljenici došli do spoznaje da je akcija spašavanja na Vršiču samo neophodna, odlučili su krenuti s kopanjem. Nisu svi otišli, ali sutradan ih je dosta otišlo na Vršič i počelo kopati jer je snijeg prestao. Snijeg je bio tvrd i posao je bio vrlo težak. Otkopali su oko 15 zarobljenika i jednog stražara. Svi su bili užasno uvrijeđeni. Nekima su grede otkinule glave, ruke i noge. Nije bilo sumnje da pod snijegom još ima živih bića. Nedugo nakon posla, istoga dana, na istom se mjestu odronila još jedna lavina. Stoga je bilo kakvo iskapanje bilo nemoguće, a zarobljenicima je nedostajalo i hrabrosti.

Klizišta su također zatrpala obje stanice žičare na vrhu i u provaliji ispod našeg naselja. Dakle, katastrofa je bila potpuna. Zaustavljen je sav promet preko Vršiča. Nismo imali pojma što se događa s druge strane Vršiča. Tako smo na narudžbe čekali oko 14 dana. Snijeg više nije padao i pojavili su se lijepi sunčani dani. No, budući da je trebalo nešto poduzeti, zapovjednik me upitao bih li se usudio otići preko Vršiča u Kranjsku Goru do zapovjedništva, gdje bih odnio izvješće o nesreći i dobio daljnje upute o sudbini građevinskog osoblja i zarobljenika. na našoj strani. Budući da nisu mogli natjerati nikoga drugoga, ja sam otišao.

Otišao sam dakle u Kranjsku Goru i istog dana donio naredbu da se svi ruski zarobljenici odvedu u dolinu Sv. Marie i neka se nasele tamo u barakama. Što se tiče tehničke ekipe, ona bi trebala otići u Soču u Trenti i tamo čekati daljnje naloge. Također inž. Gregor i ja dobili smo naredbu da idemo u Soču, gdje smo stigli isti dan. Nalazio sam se u gostionici Flajs, gdje sam dobro poznavao tadašnjeg gostioničara iz ranijih vremena.

U Soči smo čekali nekoliko dana, nakon čega smo dobili nalog da inž. Istu večer, kad padne mrak, kamion Gregerove vozi u Srednji Log pod Mangrtom, kamo ćemo ići električnim vlakom. rudarska pruga do Rabelja. Bovec je tada bio dijelom u talijanskim, a dijelom u austrijskim rukama. Put preko Kala i Koritnice pored Bovca, na raskrižju, bio je prohodan, ali preko dana nemoguć jer je talijansko topništvo uvijek imalo cestu pod vatrom. Čak i noću, Talijani su nekoliko puta uzbunili cestu. Kroz Predil se tada s kamionom nije moglo proći. Zato je rudarska pruga dobro poslužila jer je promet preko Vršiča bio u prekidu.

Stvarno su nas ukrcali na kamion i krenuli smo prema Kalu i Koritnici. Čim smo stigli, austrijsko topništvo počelo je uznemiravati Talijane. Naš kamion je slučajno naletio na topničku vatru. U toj zbrci vozač se odvezao u jarak gdje smo zapeli. Brzo smo skočili s prtljagom iz kamiona. Srećom iza nas je došao drugi kamion, ukrcao nas i odvezao dalje u Srednji log.

Tamo nas je već čekala električna željeznica i odvezli smo se dalje do Rabelja. Tamo je okno duboko oko 230 metara. Lift nas je dovukao do vrha i oko jedan ujutro bili smo u Rablu, koji je zbog talijanskog granatiranja bio u potpunom mraku.

Prvo smo otišli u pekaru, gdje smo dobili svježi kruh. Na cesti nije bilo nikoga. Sve je bilo zatvoreno. Napokon smo samo ugledali tračak svjetla u blizini jedne kuće. Došavši tamo, vidjeli smo da je ispred kuće vojna straža, koja nam je salutirala dok smo ulazili, misleći da nam je tu mjesto. Stigli smo u dosta veliku prostoriju, lijepo osvijetljenu, s dugim stolom u sredini, koji je bio pun raznih jela i pića. Ali nigdje nije bilo žive duše. Pošteno smo se poslužili svim delicijama i na kraju se napili. Zatim smo legli i zaspali. Nikada nikome nismo naplatili ovu uslugu.

Kamion nas je potom odvezao do postaje u Trbižu, a odatle smo vlakom otišli u Kranjsku goru, gdje smo se javili u zapovjedništvo. U Kranjskoj gori doznajemo da je lavina napravila velika razaranja i s ove strane, no točnih podataka još nema jer nitko nije bio na Vršiču nakon katastrofe. U međuvremenu je utvrđeno da je ukupan broj mrtvih zarobljenika 110, uz 6-7 stražara. To su bile službene brojke u to vrijeme, ali su povjerljivo dojavljivane višim zapovjedništvima, a to se skrivalo od civila.

Zapovjedništvo u Kranjskoj Gori ispraznilo je sve zgrade do Vršiča i nigdje više nikoga nije bilo u zgradama i vojarnama. Rusi su bili toliko prestrašeni da je zapovjedništvo ubrzo shvatilo da im neće moći puno pomoći. Ništa manje nisu bili prestrašeni ni vojnici i časnici. Svi su htjeli pobjeći, makar i na frontu, samo da budu što dalje od ovih prokletih lavina.

Tako smo svi u Kranjskoj Gori čekali daljnje naredbe. Dana 3 a u travnju sam dobio zapovijed od potpukovnika Rimla (on je tada već napredovao) da s 25 zarobljenika odem do Vossove kolibe i da počnem raskopavati cestu kako bi se promet njome što prije uspostavio. Tako sam sa zarobljenicima otišao u Močilo, gdje sam ih htio smjestiti u tamošnje barake koje su još bile čitave. Sada više nije bilo zarobljenika, svi su izginuli kao kamfor. Gledam okolo da vidim kamo su otišli i vidim rupu u snijegu. Hodam njome i vidim samo tabane zarobljenika. Zarobljenici su stajali u grobnicama vojničke peći, koja je ostala netaknuta i potpuno prekrivena snijegom. Peć je bila puna ispečenog kruha, čiji su zarobljenici osjećali miris. Pustio sam ih da skupljaju do mile volje i bili su jako zadovoljni. “Hleb harašo” rekli su, iako je već bio star više od tri tjedna.

Sljedećih dana za mnom je došlo još zarobljenika, časnika i inženjeraca, te smo počeli kopati cestu. Mene je zapovjedništvo odredilo za sinoptičara zbog lavina. Dodijelila mi je drugog poručnika koji je bio porijeklom iz Tirola i kao takav, kako je rekao, vrlo dobro poznaje planinske i snježne prilike. Zajedno smo šetali i gledali tamošnja lavina polja i vrhove. Najopasnije snježne nanose poručnik je zatekao na Mojstrovki, koji su bili ogromni. Tako se moja pretpostavka da se lavina pokrenula prema Tičarevoj kući pokazala pogrešnom, jer su na Mojstrovki još visile padine, što sam rekao i poručniku. Rekao je da će uskoro pomoći kako bismo bili sigurni. Naime, dva dana kasnije dobili smo dva topa 75 mm i poručnik je počeo gađati snježne prevjese na Mojstrovki, prvo granatama, ali kako nije ništa pogodio, počeo je gađati gelerima, ali ni s ovim nije bilo. uspjeh. Uputio je više od 50 udaraca prema Mojstrovki, no uspjeha nije bilo. Tada sam počeo sumnjati da prasak ili vrisak mogu pokrenuti lavinu u planinama. Kad je vidio da mu je trud uzaludan, prestao je pucati. U međuvremenu su nastavljeni radovi na uklanjanju snijega. Upozorio sam natporučnika, da glavna lavina (fundamental — Grundlavine), koja je obično svake godine dolazila sa Slemena, do tada još nije stigla. Odgovorio mi je da nije opasno i da ne možemo brinuti, u što sam ja izrazio sumnju. Svi smo bili smješteni u Vossovoj kućici. Među ostalim časnicima bio je i jedan poručnik, češki Nijemac, koji je noću doslovno poludio od straha od lavina i svima nama koji smo bili u kabini smetao san.

Upravo na sedlu Vršič nalazila se konjušnica u kojoj je bilo 7 plemenitih konja koji su bili vlasništvo časnika iz Tičarjeva doma i Vosshiitte. Dobili smo nalog da ove konje odvedemo u Močile, a odavde u Kranjsku Goru. Pokušavali smo na sve moguće načine, ali nikako nije išlo jer je snijeg napadao konje i postojala je opasnost da polome noge. Nitko se nije mogao sjetiti ničega pametnog. Uz konje je još bio konjski sluga koji ih je čuvao. Ni tamo lavina nije došla.

No, jedan kaplar koji se u životu bavio konjima saznao je za naše probleme u Kranjskoj Gori i ponudio se spasiti te konje. Uletio je u Vossovu kabinu i sa sobom ponio neke zarobljenike i šatorska krila. Na vrhu obori svakog konja na zemlju, zaveže sve četiri noge i zamota ih u šatorsku suknju. Zatim ga je kao tobogan gurao kroz snijeg prema Močilama, gdje smo uhvatili konja, odvezali mu noge i tako spasili svih 7 konja.

Sve je ukazivalo na to da će se cesta doista moći srušiti i ponovno pustiti u promet. Ali opet je lavina sve preokrenula. Jedne noći, kad smo svi otišli na počinak, u pola dvanaest, iznad Vossove kabine začulo se strašno grajanje i bubnjanje. Policajci su počeli vrištati u svojim sobama i utrčali poluodjeveni u blagovaonicu pitajući što je bilo, jer se zemlja tresla, a koliba se pošteno tresla. Odron je dolazio od Slemena. Neko vrijeme je tutnjalo i grmjelo, nakon čega je sve utihnulo. Ništa se nije dogodilo kućici.

Sljedećeg jutra, međutim, vidjeli smo učinak ove lavine. Ogromne mase snijega nakupile su se gotovo do vrha brda gdje je stajao Vosshutte. Protulavinskim krovovima nije bilo ni traga. Sve je odnijela lavina u klanac ispod Vossove vikendice pa dalje do Suhog Pišenca. Oni jaki drveni stupovi, koji su bili međusobno povezani željezom, bili su polomljeni kao šibice, otkinute iz zemlje. Čak je izgledalo kao da je sve napravljeno od papira.

Prijavili smo stvar zapovjedništvu u Kranjskoj Gori. Cijela tehnička ekipa, uključujući i Ruse, bila je potpuno demoralizirana, pa je zapovjedništvo vidjelo da je najbolje da se izmjesti. Malo smo ostali u Kranjskoj gori. Zatim su nas odveli u Južni Tirol na tamošnji front.

To je povijest ceste preko Vršiča, koja bi se zapravo trebala zvati “Ruska cesta” jer su je gradili samo Rusi. To je od ruskih zarobljenika zahtijevalo mnogo patnje i mnogo ljudskih žrtava. Brojke nikada nisu bile poznate, jer ih je zapovjedništvo držalo u strogoj tajnosti, ali računam po svojoj prosudbi da je na putu kroz Vršič živote dalo najmanje 10.000 Rusa .

Budući da je 40. obljetnica ovog stradanja prošla, red je da se sjećanje na njega dostojno oživi.

Budući da su potrošili puno drva za cestu i sjekli ih gdje god, klizišta su iduće godine još više bjesnila. Klizište je odnijelo “Schuttbarake” s vilom, odnijelo je i Zakotnikovo naselje.

Iduće godine vojno zapovjedništvo je izbjeglo klizišta gradnjom ceste preko Vršiča s lijeve strane sadašnje ceste, koja je također propala.

Kako je nakon Prvog svjetskog rata polovica ceste pripala Italiji, a polovica Jugoslaviji, cesta je znatno izgubila na važnosti jer nije bila prohodna. Ipak, Talijani su svoj dio ceste odlično popravili i ojačali, dok je jugoslavenski potpuno zapušten.

Sadašnja Jugoslavija je, međutim, počela brinuti i za ovaj dio puta, što svakako treba pozdraviti.

Poslije Prvog svjetskog rata prvi put sam 1920. prešao Vršič, i to do izvora Šoca. Talijan me ostavio preko sedla zbog šake cigareta. Zatim sam nekoliko puta dolazio u Trento, gdje su me ljudi dobro poznavali. Obično sam dolazio preko Predila, u Bovec pa u Trento. Sada svake godine idem u Trento preko Vršiča, čak i dvaput, jer mi je to najljepši dio Slovenije. Još uvijek volim razgovarati s Trentarima.

Izvor: https://vrsic.livejournal.com/2537.html