Prisojnikovo kraljevstvo (1915. i 1929.)

(stranica 17-20)

Kažu da se turist nikada ne može zasititi iste planine: može puzati preko nje mjesecima i godinama, a ipak je ne poznaje do samog vrha. Zašto je to tako? Planina bi bila samo planina da nije sunca, neba i magle; sunce, nebo, magla i oblaci posjeduju čarobnu moć u alpskom svijetu, pretvarajući planine u najrazličitije oblike. Svježim bojama – ponekad prijateljskim, ponekad prijetećim – oslikavaju zidove i grebene tako da svakog trenutka poprimaju drugačiji oblik: danas vam se smiješe, ponosno uspravni; sutra plaču, tako da gotovo možete vidjeti suze kako klize niz glatke litice; drugi put vas tvrdoglavo gledaju, dišući strašnim gnjevom koji vam prijeti propašću ako počnete penjati se na njihove gole, hladne grudi… Tako ih nebo, sunce i magla pretvaraju. Planinar poznaje sve te planinske nijanse; planina mu je svaki put nova, jer je svaki put vidi u drugoj boji, drugom svjetlu, drugom ruhu – i stoga mu nikada ne dosadi.

Mojstrovka , nježna, ugodna mala dama, svake se godine ukrašava najljepšim bojama; ujutro i navečer odijeva se u grimiz, mami zlatne oblake da je okrune blistavim dijademima; za sunčanih dana sjaji u čistom srebru, noću okupana nebeskom rosom. Mami – sa snježnom dijademom na glavi, s nabreklim grudima. Pa ipak, nitko nije došao niotkuda. Jer krhka graničarka s druge strane jedva se broji, dahće i psuje preko svojih stijena. Samo dva ili tri puta sivi škanjac izroni iz Male Pišnice, tupo kruži glavom i vrisne prodornim, oštrim krikom – pa opet tišina, zvoni u ušima i ide na živce. Daleko dolje, usamljena Erjavčeva koliba čuči poput ptice koja se skriva od neprijatelja u nekom zaklonjenom kutku. Dugo satima nema ljudske prisutnosti, a čak i ako je koliba puna, ne čuje se pjevanje kao u onim vremenima koja se čine davno, davno prošlima, kada su tisuće dolazile posjetiti ljubaznu gospođu Mojstrovku …

Možda je to bio deseti, možda stoti, možda čak i više puta, da sam se popeo iza sedla između Robičja i Mojstrovke. Sunce je još uvijek “srebrnilo” zidine Prisojnika , a i Mojstrovka je još uvijek bila puna sunca. Ali kamenita padina, tek tu i tamo prošarana niskim patuljkom i strmo se spuštajući prema Vršiču, već je bila mračna, a dim se dizao ravno iz dimnjaka Erjavčeve kolibe . Tišina – koju nije prekidao ni najmanji dašak planinskog povjetarca – bila je teška i nije pozivala u kolibu. Stoga sam se okrenuo i počeo hodati po šljunku razasutim pod cijelim podnožjem Mojstrovke. Stigao sam do staze koja je vodila do prvog i jedinog dimnjaka, točno ispod zidova koji se okomito uzdižu visoko u vedro nebo. Dolje na cesti, odmah ispod zabarikadiranog Vršiča, pojavila se prva osoba; njegovi koraci i zveckanje njegova dugog, željezom potkovanog štapa bili su jasno čujni. Bio je to pastir koji se vraćao sa svog obilaska Prisojnika; ubrzo je nestao ispod Sovine Glave . Nakratko se začulo otegnuto mukanje stoke koja je ležala negdje među patuljastim borovima, čekajući noć. I opet mrtva tišina – samo kamenčić klizi niz okomiti žlijeb usred nijemog zida i s prigušenim zveckanjem se zaustavlja među siparom.

Ne zaustavljam se ispod dimnjaka, već se slijepo penjem prema gore. U duši mi se budi skrivena radost i neka vrsta zlobe – ni sam ne znam zašto. Budući da je tišina neugodna, počinjem zviždati iz sveg glasa; ne marim za graničare, navodno negdje dolje iza Sovine Glave. Uspon uz dimnjak je lagan, kao da je stvoren za naše dame. Uskoro ste na grebenu i hodate blagom kamenitom padinom ravno prema gore preko divovskih ramena. Sunce već sja iza Prisojnikovog Prozora, koji se neprijateljski otvara iznad uskog klanca koji tone u sumrak; iza Sovine Glave, stidljivo pritisnut uz strmu padinu, leži jadni Dom na Vršiču. Uska dolina Soče već je crna; samo tu i tamo bijela vrpca široke ceste svjetluca na strmoj padini, vijugajući se od doline visoko do samog Vršiča, do kamene prepreke kod Sovine Glave.

Staza dugo — predugo — vodi uz sam rub ponora, dok se čovjek ne umori; konačno skreće prema Travniku, svjetlucajući tamo pokraj Jalovca. Ali odjednom se uvija ravno prema gore; počinjete se penjati niskim stepenicama prema vrhu. Srebrne zrake sunca blijede u trenu; u čuđenju tražite na nebu oblak koji bi mogao sakriti sunce, ali ga nema. Vedro plavo nebo nadvija se nad vama, a tek iza susjednog Prisojnika prikradaju se prozirne magle. Sunce je zašlo iza grebena; nejasna tama diže se iz klanca, tjerajući se od stijene do stijene, dok ne bude svuda oko vas i visoko iznad vas. A sada posljednji korak: penjete se, penjete se preko njega — i na vrhu ste Mojstrovke.

I gle, čudo! Kao da sam iznenada izašao iz crne tamnice u bijeli dan! Pa ipak, ovo nije dan, nije dnevno svjetlo – vatra kao da je izbila iz samog neba, tako žestoka da stjenoviti vrhovi i planine plamte u hladnom plamenu. Vatrena svjetlost širi se posvuda; čini ti se da i sam goriš u ovoj vatri koja je zahvatila cijelo prostranstvo. Oči te peku tako da više ne možeš gledati. Pokrivam ih rukom i čekam, čekam. Hladan vjetar iznenada se diže iz nepoznatih dubina, puše ravnomjerno, kao da će ugasiti moćni planinski plamen. Otvaram oči – vatreni sjaj se ugasio; samo ljubičasti sjaj još se drži hladnih stijena i sve više blijedi. Daleko iza Korotana, negdje iza nevidljivog svijeta, sunce zalazi; ponovno namigne iza krvavocrvenih magla – i onda nestane. Samo nebo ostaje crveno, crvena i najviša snježna polja, ali cijeli svijet pod planinama već je obavijen tamom alpske noći. I same planine nestaju u sumraku; Ljubičaste boje trepere u svojim posljednjim nijansama, blijede i nestaju. U daljini se ponovno pojavljuje crveni prst i mami u kozmos – a onda tama i noć leže na svim vrhovima. Nedaleko, iznad Male Pišnice, gotovo uz vrh Ponce, bljesne biser – večernja zvijezda…

Čvrsto se omotam ogrtačem i sklupčam iza stijene do koje vjetar ne može doći. Ne vidim više ništa osim zvijezda koje se jedna za drugom pale po prostranom nebu. Grobna tišina prelijeva se preko svega; ne čuje se čak ni vjetar dok ravnomjerno pritišće tamni vrh. Ništa se ne može razaznati ispod ili oko tebe; samo nemirne zvijezde svjetlucaju na nebu, kao da sjediš na grobu univerzalnog svijeta koji je Bog uništio zbog njegovih grijeha, a sada ga čuvaju tihe zvijezde kako bi ga spriječile da se probudi u novi život. Čudan osjećaj ti steže srce; htio bi moliti, ali ne nalaziš riječi; htio bi pjevati, ali iz grla ti ne izlazi glas. I tako sjediš tamo u tišini, razmišljajući Bog zna što, posežući za svojom pljoskom dok ti hladnoća sve više puže niz kralježnicu. Čekaš i ne znaš zašto čekaš; čini ti se da sjediš tamo već duge sate – ili možda samo tri trenutka… Ne bojiš se, a strah nije blizu tebe.

Ali već, mliječna, prozirna svjetlost probija se nebom na strani gdje Prokletinske police strše u noć. Svjetlost raste, širi se i približava. Vrhovi susjednih planina izlaze iz tame, sjajeći srebro, usnuli pod nebeskim zvijezdama. Grebeni Prokletinskih polica sjaje u tihoj svjetlosti, kao da se zlatnici sudaraju oko njihovih nazubljenih vrhova. I odjednom se pojavljuju na zlatnoj ploči: iza planine izlazi crveni mjesec, njegove zrake skaču poput misli u crnu noć, i ubrzo ih je puna cijela široka Mojstrovka, na trenutak čudno drhteći, a zatim opet mirno. U bijelom svjetlu, noć sada sja, tako tiha da jasno čujete kucanje vlastitog srca. Možete razaznati put barem deset koraka ispod sebe i ne morate se bojati izdajničkih zidova ili varljivih ponora.

Silazim sa stepenice na stepenicu i ubrzo stižem do grebena iznad dubokog ponora, na čijem dnu Vršič sanja u bijelim zrakama, i usamljene Erjavčeve kolibe. Oprezno, noga štiti nogu; klizim iznad ponora tri, četiri minute – možda i više; stijena škripi pod čizmama s željeznim potkovima, ali onda ponora nema. Skliznuo sam do dimnjaka, koji se crno zjapi ispod mene gdje mjesec ne može dosegnuti. Ali što s tim! Noge poznaju svaku malu izbočinu, ruke svaku pukotinu, a leđa su mi navikla na milovanje milosrdnih stijena. U naletu dolje, štap mi isklizne iz ruke, glasno struže po liticama i smiri se ispod dimnjaka. Tijelo mi se opire; ruke i noge mirno opipaju oba zida. Čovjek žmiri, jer nije važno jesu li oči otvorene ili zatvorene; tiho zviždi i ne broji ni nevidljive stepenice. Noga osjeća – ah! – i već dodiruje mekani pijesak ispod. Obuzima te dobro raspoloženje; mašeš šeširom i vičeš, jeka čudno odjekuje sa svih strana. Podigao sam štap, naslonio se na njega i pojurio niz padinu kroz elastičan pijesak. I sada sam sigurno dolje na stazi, hodam prema osvijetljenoj Erjavčevoj kolibi.

Tiho ležiš na tavanu, umotan u toplu deku, razmišljaš – i ne razmišljaš ništa. Dolje u sobi, uz vino, živahno društvo još uvijek se zadržava; s vremena na vrijeme začuje se ženski smijeh… Oči ti se spuštaju, ali srce još uvijek bdije; oči su ti se već zatvorile, misli su ti odavno ušle u kraljevstvo snova, ali srce još uvijek sluša i ne miruje cijelu noć.

Ujutro se sam kupaš na verandi u ranom suncu. Noćno društvo je nestalo. S visine Prisojnikovog zida čuje se razigrani povik; nestašan ženski smijeh, jedva čujan – a onda opet sve utihne…