Natrag u vremenu
Radije na frontu, samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Ovaj post je također dostupan na:
Radije na frontu, samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Radije na frontu, samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Radije na frontu, samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Uz stotu obljetnicu snježne katastrofe na Vršiču
To je povijest ceste preko Vršiča, koja bi se zapravo trebala zvati ‘ Ruska cesta ‘, jer su je gradili isključivo Rusi. Zahtijevalo je mnogo patnje i mnogo ljudskih žrtava od ruskih zarobljenika“, sažeo je Franc Uran, savjetnik tijekom izgradnje, u svojim memoarima o inženjerskim podvizima preko danas najvišeg slovenskog cestovnog prijevoja prije šezdeset godina.
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
I sam je sedam godina živio u blizini izvora rijeke Soče , od prvih početaka izgradnje ceste 1909. “do dolaska one strašne lavine na Vršič, koja je zatrpala 110 Rusa” 1916. Iako točan broj žrtava ostaje nepoznat do danas, dijelom i zbog toga što su se evidencije žrtava strogo čuvale, znamo da je broj bio znatno veći. Brojka koju je spomenuo Uran poklapa se s telegrafskom porukom poslanom vojnom stožeru u Villachu samo nekoliko sati nakon lavine 8. ožujka 1916., u kojoj se izvješćuje o 100 ruskih zarobljenika i tri radnika na transportnim žicama. Sljedećeg dana iznesene su detaljnije brojke: troje mrtvih (jedan čuvar i dva ruska zarobljenika), pet čuvara i 67 ozlijeđenih Rusa, dok se 71 ruski zarobljenik i 12 čuvara još vode kao nestali. Samo nekoliko dana kasnije, srušila se još jedna lavina, odnijevši još života. Procjenjuje se da su dvije lavine bile vjerojatno kobne za između 200 i 300 muškaraca, a kada se uračunaju žrtve lavina u svibnju sljedeće godine, brojka je bliža 300.
Zatvorenici su bili slabo odjeveni. Budući da su morali raditi i po lijepom i po lošem vremenu, većina ih je imala pohabane uniforme. Austrijska im vojna uprava nije osigurala drugu odjeću.
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Krajem veljače počeo je padati snijeg. U početku je bilo slabo, a onda je sve više jačalo, dok nije pao jak snijeg, pa smo ga morali lopatama maknuti s ceste. Snijeg je bio suh kao brašno. Tada su neki počeli vjerovati da moja upozorenja nisu neutemeljena. Čak su i Rusi rekli da dok ima snijega u Rusiji ne poznaju takve količine kao kod nas. Međutim, nisam mogao ni zamisliti da je katastrofa tako blizu.
Čudno proljetno vrijeme s fatalnim lavinama
Slovenski listovi u to vrijeme lavini nisu pridavali previše pažnje. Kratke vijesti u ožujskim izdanjima spominju da su brojne lavine bile kobne i za mnoge talijanske vojnike u Italiji te da su snijeg i poplave i tamo predstavljali značajne probleme. Izvijestili su i da je “čudno proljetno vrijeme” izazvalo “daleko više lavina nego inače” u slovenskim planinama. List Slovenski narod 14. ožujka spominje štetu koju je lavina s Mojstrovke nanijela kolibi na Vršiču, ali nema riječi o ljudskim žrtvama koje je pod sobom zatrpala. Taj nedostatak izvješćivanja mogao je biti uzrokovan činjenicom da stvarni broj žrtava nije bio u potpunosti poznat, a katastrofalne lavine su se javljale iz drugih dijelova slovenskih planina. Tijekom ratnih godina od 1915. do 1917. snježne lavine — one za koje znamo — odnijele su približno 1500 života.
U godinama nakon rata tragični događaj na Vršiču dobio je više pisanih priča. Franc Uran odlučio je dokumentirati priču o izgradnji ceste preko Vršiča i stradanju ruskih zarobljenika na 40. godišnjicu katastrofe, jer je smatrao važnim oživjeti sjećanje na te događaje (tekst mu je objavljen u Planinskom vestniku god. 1957). Ovog mjeseca navršava se 100 godina otkako je lavina s Mojstrovke pod sobom zatrpala brojne ruske ratne zarobljenike i toliko prestrašila preživjele da su se pod svaku cijenu odbijali vratiti u svoje vojarne. Iako je priča već više puta ispričana, zaslužuje ponovno spominjanje na ovako značajnu obljetnicu.
Italija ulazi u rat, radovi na cesti se ubrzavaju
Gradnja ceste preko Vršiča započela je godinama prije rata, a i nakon njezina početka austrougarska vojska prepoznala je strateški značaj ove rute. Nakon što je Italija objavila rat, potreba za ovom vezom postala je hitnija nego ikada. Postojeća cesta preko prijevoja Predel bila je previše izložena neprijateljskoj vatri, pa se njome austrougarska vojska mogla koristiti samo noću. Koristili su i podzemni tunel, koji je vodio od rudnika Rabelj do Loga pod Mangartom, ali te veze nisu bile dovoljne. Stoga su odlučili izgraditi cestu i preko prijevoja Vršič. Kad su Talijani u lipnju 1915. počeli granatirati cestu preko prijevoja Predel, radovi na izgradnji prijevoja visokog 1611 metara su se ubrzali.
Svi radovi su stali. Nismo imali pojma što se dogodilo s druge strane Vršiča. Nitko se nije usudio otići na vrh. Tog dana bilo je apsolutno nemoguće nagovoriti ruske zarobljenike da sudjeluju u bilo kakvoj akciji spašavanja, a čak ni austrijski časnici nisu imali ni volje ni hrabrosti otići na mjesto katastrofe. Počeli smo nagađati koliko je moralo biti žrtava.
Vojna misa na Vršiču, 1915
Ipak nas se nekoliko skupilo i krenulo gore na Vršič. Kad smo stigli, dočekao nas je stravičan prizor razaranja. Tamo gdje je samo dan ranije stajao 20 metara visok okvir Evgenova spomenika, sada se više ništa nije vidjelo — samo je tu i tamo u snijegu ležala koja slomljena greda ili daska. Količina snijega bila je ogromna, zbijena. Budući da je još uvijek padao snijeg, a cijeli vrh bio obavijen maglom, bilo je nemoguće utvrditi odakle je lavina došla i kako je nastala.
Vojna misa na Vršiču, 1915
Vojna misa na Vršiču 1915. godine bila je svečani i simboličan događaj koji je odražavao izazovna i turbulentna vremena Prvog svjetskog rata. Prijevoj Vršič u to je vrijeme imao veliku stratešku važnost za austrougarsku vojsku, jer je bio kritična opskrbna ruta za trupe i materijale koji idu na sošku frontu. Misa, održana u ovom udaljenom i surovom alpskom okruženju, vjerojatno je poslužila kao trenutak duhovne utjehe i jedinstva za vojnike i radnike koji su podnijeli nedaće rata. Ovo vjersko okupljanje uključivalo bi kako vojnike, tako i ruske ratne zarobljenike koji su bili prisiljeni raditi na izgradnji Vršičke ceste u ekstremnim i često nehumanim uvjetima. Misa je vjerojatno imala duboko značenje za prisutne, pružajući osjećaj nade i vjere usred iscrpljujućeg rada i uvijek prisutne opasnosti od lavina, hladnoće i sukoba. Vjerske ceremonije poput ove bile su uobičajene u ratno doba, jer su nudile utjehu i podsjetnik na zajedničku ljudskost, čak i usred nezamislive patnje. Prijevoj Vršič, kasnije oštećen lavinama koje su odnijele živote mnogih radnika, ostaje mjesto prožeto povijesnim i emocionalnim značenjem. Događaji poput vojne mise služe kao podsjetnici na otpornost i vjeru onih koji su živjeli i radili u jednom od najmračnijih razdoblja u povijesti.
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Gradnja je započela u ljeto 1915
Gradnja ceste započela je u ljeto 1915. godine, čim se otopio snijeg. Dok je cesta bila prohodna do jeseni te iste godine, kompletna izgradnja, uključujući radove na održavanju, trajala je otprilike dvije i pol godine. Kako bi se povećao prometni kapacitet, a imajući u vidu da bi zimski uvjeti ograničili promet, izgrađena je i paralelna transportna žičara u dužini od 30 kilometara. Žičara je dovršena 1915. godine u Logu u Trenti i kasnije proširena. Za izgradnju ceste zadužen je posebno odabran stožer austrougarskih pionirskih postrojbi, među kojima je bilo i civila. Građevinski inženjeri bili su uglavnom Česi koji su govorili njemački, uz nešto Mađara. Prema Uranu, ruta do Trente brzo je završena i podijeljena na 12 ili 13 dionica.
U početku tolerantan prema Rusima, kasnije je kontakt zabranjen
Pod teškim uvjetima, oko 10.000 ruskih ratnih zarobljenika radilo je na serpentinama, a dodatni radnici su gradili žičaru i obavljali zadatke u dolini. Procjene govore da je 1915. u Kranjsku Goru stiglo između 10.000 i 12.000 vojnika radi izgradnje ceste. Prvi sibirski zarobljenici stigli su u Kranjsku Goru u rujnu 1914. Uran ih se prisjeća u svojim spisima: “U jesen je ratno zapovjedništvo poslalo 25 Rusa u Kranjsku Goru. Svi su bili Sibirci, visoki, dostojanstveni ljudi, smješteni u Pečarovom salonu. Austrijanac Vojnici su ih čuvali svako jutro, a svaki je nosio po jednu željeznu šipku, koju su dostavljali u Močile Barijere su kasnije služile za žičane barijere na Vršiču, a navečer su često pjevali razne ruske pjesme, au početku im austrijski stražari nisu zabranjivali , no kasnije je svaki kontakt s Rusima bio strogo zabranjen, pa čak i opasan, jer je svaki uhvaćen odmah smatran izdajicom domovine.”
Težak rad usred velikih nestašica
Pristizali su novi konvoji ratnih zarobljenika koji su bili smješteni u naseljima s barakama, koje su uključivale drvene objekte na kamenim temeljima, kuhinje, ambulantu, skladišta i pekaru. S većinom domaćeg muškog stanovništva mobiliziranog za rat, zarobljenici s istočnih bojišta radili su na žičari, održavanju cesta, dolinskoj infrastrukturi, bolnicama, skladištima i željezničkim prugama, ali prvenstveno na središnjem projektu tog vremena – izgradnji ceste Vršič. .
Zatvorenici su radili u skupinama od po 25, pod nadzorom austrijskog vojnika i ruskog prevoditelja, često Židova. Vadili su kamen, gradili vijadukte i izvodili zemljane radove. Dok je međunarodno pravo propisivalo da zatvorenici moraju biti plaćeni za prisilni rad i zaštićeni, te su konvencije često ignorirane. Umjesto toga, bili su prisiljeni raditi u uvjetima velike nestašice i lošeg vremena. Vojarna je bila slabo grijana, a hrana je bila nedovoljna. Zahtjevni radovi na cesti bili su opasni, rezultirali su brojnim ozljedama. Zbog hladnoće, vlage i pothranjenosti, među iscrpljenim zatvorenicima širile su se bolesti kao što su dizenterija, kolera i velike boginje, često sa smrtnim ishodom. “Zarobljenici su bili slabo odjeveni. Budući da su morali raditi i po lijepom i po lošem vremenu, većina ih je imala pohabane uniforme. Ostalu odjeću austrijska im ratna uprava nije osigurala. Kao rezultat toga, razne bolesti, poput dizenterije, čak krvava dizenterija, kolera i velike boginje, proširile su se među njima, i mnogi su umrli,” piše Uran.
Otkrili su oko 15 zarobljenika i jednog stražara. Svi su bili užasno osakaćeni. Nekim su tijelima grede otkinule glave, ruke i noge. Ideja da bi se ikakva živa bića još uvijek mogla nalaziti pod snijegom bila je potpuno isključena.
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Fizičko zlostavljanje zatvorenika
Ionako iscrpljujuće zatočeništvo zatvorenika bilo je pogoršano djelovanjem pojedinih stražara, inženjera i časnika, koji su, kako Uran pripovijeda, nečovječno postupali s Rusima i ponašali se prema njima “brutalno”. “I za najmanji prijestup, zatvorenik bi bio vezan za drvo, gdje bi se u kratkom vremenu onesvijestio. Zatim bi ga poprskali hladnom vodom po licu kako bi ga oživjeli i ostavili da visi dva do tri sata. Najbrutalniji među inženjerima bio je Ing. Kavalir, Mađar, koji je nadgledao dionicu pod Močilama. Kad god bi bio pijan, izlazio bi na cestu s teškom palicom i bez razlike se obrušio na Ruse, ne mareći za to gdje udarci padaju. Mnogi austrijski stražari također su uživali tukući Ruse. Žaliti se bilo je nemoguće.”
Budući da su za odugovlačenje rata krivili Talijane, ruski su zarobljenici slično uzvratili zarobljenim talijanskim vojnicima. “Kad bi stražari dovodili zarobljene Talijane novom cestom, Rusi bi ih uvijek napadali krampovima i lopatama, tvrdeći da su Talijani odgovorni što rat još traje – da bi odavno završio da Italija nije pomogla Rusiji. Stražari su s mukom uspjeli spriječiti Talijane da ne poginu na mjestu.”
Smrti uslijed bolesti, hladnoće i gladi
Ruski vojnici umirali su od bolesti, hipotermije, pothranjenosti i nesreća tijekom miniranja ili drugih zahtjevnih radova. Suborci su ih sahranjivali gdje god su mogli uz cestu, obilježavajući skromne grobove jednostavnim pravoslavnim drvenim križevima. Neki su pokopani i na župnom groblju u Kranjskoj Gori, vojnom groblju u Trenti ili Soči i na drugim mjestima.
Upozorenja o lavinama ismijana su
Zimski mjeseci 1915.-1916. bili su neobično blagi, a mještani su tvrdili da takvu zimu nisu vidjeli više od trideset godina. Zbog toga su se čelnici radova nasmijali upozorenjima lokalnih planinara, koji su upozoravali da zima još nije pokazala pravu opasnost i da pripreme za lavine nisu nepotrebne.
“Stigao je studeni. Na Močilama su se postavljale prve potporne grede za krovove za zaštitu od lavina. Ali snijega još nije bilo. Došao je prosinac, a ipak nije pala niti jedna pahuljica. Časnici, inženjeri i posada, svi koji su me poznavali, rugali su mi se govoreći: ‘Gdje su te lavine na koje nas stalno upozoravaš?’ Božić 1915. je došao i prošao. U noći na Štefanje napokon je palo malo snijega, a mala lavina sa Slemena zatrpala je dva Rusa do pojasa iznad Močila. Smijući se, iskopali su se. Svi koji su to vidjeli smijali su im se – a meni su se smijali još više”, piše Uran, koji je postao stalna meta ismijavanja zbog svojih upozorenja na lavine. “Bilo mi je gotovo neugodno jer doista nikad prije nisam vidio ovakvu zimu.”
Unatoč tome, inženjeri su naposljetku poslušali njegov savjet jer je osiguranje ceste preko Vršiča i održavanje prilaza bojišnici bilo previše važno da bi se riskiralo njeno zatvaranje lavinama. Izgradili su zaštitne lavinske krovove iznad ceste, ali su se oni na kraju pokazali preslabima da izdrže katastrofu koja ih je pogodila.
Sve je upućivalo na to da bi cesta doista mogla biti očišćena i ponovno puštena u promet. No onda je još jedna lavina sve okrenula naglavačke. Jedne noći, nakon što smo svi otišli na počinak, u pola jedanaest, iznad Vossove kolibe začula se zastrašujuća rika i tutnjava. Policajci, zatečeni u svojim sobama, počeli su vikati i poluodjeveni utrčali u blagovaonicu, pitajući što se događa, dok se tlo treslo, a čak je i koliba osjetno podrhtavala. Ogromna lavina spuštala se sa Slemena. Neko je vrijeme tutnjalo i grmjelo, a onda je sve utihnulo. Srećom, kolibi se nije ništa dogodilo.
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Proljeće se približava, ali snježna oluja i dalje traje
Krajem veljače počeo je padati snijeg – isprva slab, ali ubrzo je snijeg oborio i danima je padao bez prestanka. Bio je suh kao brašno, prisjeća se Uran. “U tom su trenutku neki počeli vjerovati da moja upozorenja nisu neutemeljena. Čak su i Rusi rekli da iako u Rusiji pada snijeg, nikad nisu vidjeli tolike količine. Ipak, nisam mogao zamisliti koliko je katastrofa blizu. ”
“Lavina, lavina!”
Kobna lavina srušila se u srijedu, 8. ožujka 1916. oko 13 sati, sjurila se s južnih padina Mojstrovke i Robičja, probila protivlavinske krovove prije nego je zatrpala cijelo naselje cestara u sjevernom logoru. Uran se prisjeća događaja: “Dana 8. ožujka 1916., nakon ručka, namjeravao sam se popeti na vrh da pregledam radove. Napustio sam našu kolibu oko jedan sat po pravoj snježnoj mećavi. Kad sam stigao do Hude Ravne, čuo sam jedan jedini, strašni krik iz bezbrojnih grla koji je odmah utihnuo, polako sam nastavio naprijed i uskoro su me sreli ruski zarobljenici koji su trčali prema meni prestravljenih lica. vičući: ‘Lavina, lavina!’ Stiglo je i nekoliko austrijskih stražara koji su došli s vrha bili su toliko prestrašeni da nismo mogli izvući nikakvu jasnu informaciju niti smo mogli nagovoriti ikoga da se vrati na mjesto Čak su i časnici i inženjerci bili potpuno paralizirani i nisu znali što učiniti, jer je svaka komunikacija s Kranjskom Gorom i tamošnjim zapovjedništvom bila trenutno prekinuta.”
Pod svaku cijenu, daleko od lavina
Unatoč njegovoj navodnoj neuništivosti, lavina je srušila 20 metara visoku konstrukciju Evgenova spomenika. Svi radovi su zaustavljeni, piše Uran. Nitko se nije usudio popeti na vrh da procijeni stanje s druge strane Vršiča. Gotovo nikoga nije bilo moguće uvjeriti da pregleda mjesto nesreće ili spasi žrtve. “Počeli smo nagađati o tome koliko mora biti žrtava. U tom trenutku to je bilo nemoguće točno utvrditi jer su ruski zarobljenici također radili s druge strane prolaza. Ali čak i tada smo brzo shvatili da oko 100 ruskih zarobljenika i nekoliko austrijskih stražara je prebjeglo na našu stranu i javilo da je sve na vrhu uništeno i da je Tičarjev dom potpuno evakuiran.”
Promet preko Vršiča je zaustavljen, a obje stanice žičare na vrhu su zatrpane. Strah među ruskim zarobljenicima bio je toliko neodoljiv da su ignorirali zapovijedi, a inženjerci i časnici nisu bili ništa drugačiji. “Zapovjedništvo u Kranjskoj Gori evakuiralo je sve objekte do Vršiča, ne ostavljajući nikoga u zgradama i vojarnama. Rusi su bili toliko prestravljeni da je zapovjedništvo počelo shvaćati da se na njih ne može puno osloniti. Vojnici, uključujući časnike, bili su Ništa manje preplašeni, svi su htjeli otići, čak i na frontu, samo da pobjegnu od ovih prokletih lavina.”
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Sinovima Rusije
Razaranje koje su iza sebe ostavile lavine postalo je vidljivo tek kada se snijeg počeo topiti. Prizor unakaženih tijela mora da je bio užasan. Dnevno je transportirano oko 15 tijela na razna groblja, prvenstveno u Kranjsku Goru, vojno groblje u Trenti, pojedinačne grobove na padinama prijevoja i mjesto ukopa gdje su kasnije iste godine ruski zarobljenici podigli spomen pravoslavnu kapelu za njihovi pali suborci. Kapela je imala tornjeve s kupolastim lukovima i bila je počast žrtvama. Godine 1937. posmrtni ostaci ruskih zarobljenika s kranjskogorskog groblja preneseni su u zajedničku grobnicu u blizini kapelice. Tijekom izgradnje ceste inženjer Josip Slavec podigao je kod kapelice piramidu s natpisom Sinovima Rusije , a tu su položeni i ostaci kostura otkriveni tijekom radova na cesti.
Nakon rata kapelicu su održavali mještani Kranjske Gore, ali i ruski zarobljenici koji su zbog sovjetske revolucije odlučili ostati u Sloveniji . Od 1992. godine pred kapelom se svake godine okupljaju predstavnici obaju naroda i dviju kršćanskih vjeroispovijesti kako bi odali počast palima.
Za ruske vojnike cesta, svečano nazvana po nadvojvodi Eugenu nakon otvorenja, postala je “Cesta smrti”. Mnogi su se srušili i udahnuli na njegovom putu, pronašavši svoje posljednje počivalište tisućama kilometara daleko od domovine. No, cesta je vidjela i bezbrojne austrougarske vojnike koji su marširali u suprotnom smjeru. Ovi prestravljeni ljudi, dugo pomireni s mišlju da je kraj rata daleko, prelazili su Vršič prema Krnskom i Kaninom ili bojištima kod Bovca , približavajući se vlastitoj smrti.
Teško je danas voziti se ovom cestom, a da ne zastanete i ne pomislite na nebrojene jadne vojnike, besmislenost rata i njegovu užasnu veličinu. Ipak, vrijedi se prisjetiti i humanosti, drugarstva i solidarnosti koje simbolizira Ruska kapelica, a koji su tako živopisno uhvaćeni na grupnoj fotografiji austrougarskih vojnika i ruskih zarobljenika koji zajedno stoje ispred ovog pravoslavnog spomenika.
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Radije na frontu samo da pobjegnem od ovih prokletih lavina
Izvor: ovdje
A1 Poster
Pijedestal
Smještaj u planinarskom domu
Slovenščina
English
English
Bosanski
Dutch
Hrvatski
Čeština
Dansk
Dutch
Suomi
Français
Deutsch
Magyar
Italiano
Polski
српски
Slovenčina
Español
Svenska
Deutsch
Izleti i planinarenja na karti
Vaše sljedeće odredište u Sloveniji?
Erjavčeva planinarska kuća radi cijelu godinu. Rezervirajte svoj boravak i provedite neko vrijeme u prirodnom raju Nacionalnog parka Triglav (UNESCO) u blizini Kranjske Gore na planinskom prijevoju Vršič u srcu Nacionalnog parka Triglav.
Rezervirajte svoj boravak
Slovenščina
English
English
Bosanski
Dutch
Hrvatski
Čeština
Dansk
Dutch
Suomi
Français
Deutsch
Magyar
Italiano
Polski
српски
Slovenčina
Español
Svenska
Deutsch
Online trgovina suvenira
Pijedestal
A1 Poster
